srijeda, 21 Avgust 2019 19:46

Odgoj u islamu VIII dio

Autor: dr. Sabahudin Šarić 


U nastavku naše priče o čovjekovoj duši (nefsu) neophodno je ukazati da je sve do modernog doba preovladavalo mišljenje o dva aspekta čovjekova bića, duhovnom i fizičkom (materijalnom), i da takav pristup nije bio samo svojstven učenju religija. Ideja o metafizičkom porijeklu ljudske duše je pored drevnih religija, značajno tretirana i u učenjima velikih grčkih mislilaca. Među njima se posebno ističe Platon čije mišljenje o duši nema značajnijih razlika sa učenjima monoteističkih religija.

Prema njegovom mišljenju tijelo je, nasuprot duši, samo privid, sjena, ograničenje njenih mnogo većih mogućnosti, dapače tijelo je tamnica za dušu. Duša je više, ono srednje između svijeta ideja i vidljivog svijeta. Nematerijalna je, nedjeljiva i zbog toga također i besmrtna.

Platon je glavni pobornik besmrtnosti duše. O njezinoj besmrtnosti, preegzistenciji, njenom sjećanju, kao i o jedinstvu duše i tijela itd., Platon najviše piše u dijalozima Fedon, Država, Fedor i Timej. U dijalogu Fedon pojavljuje se prvi put izraz 'nesmrtna duša'. Platon vjeruje u preegzistenciju duše i u njenu sposobnost da se sjeća onoga što je gledala u svom ranijem postojanju, u onom višem, božanskom svijetu.[1]

Ono što je posebno značajno u pogledu ljudske duše sa stanovišta Kur'ana jeste činjenica da su svi ljudi, muškarci i žene, potekli od jedne duše kako se navodi u 189. ajetu sure Al-A'raf: „On je Taj koji vas je stvorio od duše jedne, i načinio od nje paricu njenu, da se smiri uz nju.”[2] Na sličnu interpretaciju nailazimo i u prvom ajetu sure En-Nisa: “O ljudi! Bojte se Gospodara vašeg koji vas je stvorio od duše jedne i stvorio od nje paricu njenu i razasuo od njih dvije mnoge ljude i žene.“ Također u suri Ez-Zumer u 6. ajetu nalazimo: „Stvorio vas je od duše jedne, zatim je od nje načinio paricu njenu.“ Pored toga što ukazuju na zajednički korijen svih ljudi, ovi kur'anski ajeti govore i o značajnoj činjenici jednakosti među ljudima, posebno jednakosti muškaraca i žena u stvaranju. Ovo je veoma značajno kada govorimo o aspektima jednakosti spolova i naročito o jednakim mogućnostima odgajanja čovjeka i žene u islamu.

Uglavnom, antropologija u Kur'anu je takva da čovjeka ne smatra jednodimenzionalnim i uzimajući u obzir sve dimenzije čovjekove egzistencije posmatra ga kao jedinstvenu cjelinu koju sačinjavaju različiti aspekti. Promatranje pojma duše (nefsa) u islamskim učenjima pokazuje da ovaj pojam obuhvata skup različitih koncepata koji se danas, uz različite ali komplementarne definicije, tretira uzimajući u obzir cjelovitost ljudskog djelovanja. Prema tome nefs (duša) u Kur'anu nije jedna snaga u čovjeku nasuprot koje se nalaze drugi ljudski kvaliteti, nego čovjek ima jedinstvenu suštinu koja se može nazvati dušom.

Ta jedinstvena suština ima potencijal da pod utjecajem kvaliteta koji postoje u čovjeku kao što su strast, razum, volja itd. dođe u različita stanja. Uzajamni odnos tih kvaliteta u čovjeku reflektuje se kroz čovjekovo razmišljanje, govor, djelovanje ili ono što u cjelini nazivamo čovjekovom ličnošću ili karakterom.

Cilj odgoja u islamu je da se u skladu sa stanjem duše svakog  čovjeka izgradi najbolji mogući odnos među njegovim unutarnjim kvalitetima kako bi se njegova ličnost usmjerila i vodila do onog stanja koje je u islamu postavljeno kao ideal, a to je stanje Božijeg roba. Jasno je da različitost ličnosti i karaktera među ljudima ukazuje na različit „raspored“ i odnos unutarnjih kvaliteta u svakom čovjeku ponaosob. Ne postoji mogućnost uniformnog odnosa prema svim ljudima u procesu odgoja i zato je pažnja prema specifičnim sklonostima, sposobnostima i potencijalima svake osobe od izuzetnog značaja. U tome se krije suština izreke o raznim putevima koji vode prema Bogu. Različitost puteva ne podrazumijeva ispravnost svakog pristupa i, shodno tome, relativizaciju i proizvoljnost. Ukazujući na jedinstven izvor ljudskih duša i njihov jedinstven krajnji cilj, islam odbacuje samovoljno i proizvoljno pristupanje odgoju pod izgovorom „pluralizma puteva“ koji vode Bogu. Unatoč razlikama koje postoje među ljudskim ličnostima, zajednički izvor i cilj i neke druge zajedničke karakteristike koje postoje kod svih ljudi, omogućuju jedinstvenu metodologiju odgoja koja pri tome ne smije zanemariti autentičnost i jedinstvenost svakog ljudskog bića.

U narednim nastavcima razmotrit ćemo sa stanovišta islama i druge aspekte čovjekove ličnosti kao što su srce, um i duh te njihov odnos sa dušom.



[1]  Robert Blažević, Uvod u povijest filozofije, Biblioteka Dometi, Rijeka, 2011, str. 49.

[2]  Mustafa Mlivo, Prevod Kur'ana, http://majkaidijete.ba/religija/kuran

Ocijeni
(0 glasova)
Čitano 183 puta

Magazin Ašk