ponedjeljak, 11 Novembar 2019 06:30

Odgoj u islamu XI dio

dr. Sabahudin Šarić


Vrlo značajno i, nesumnjivo, ključno mjesto u islamskom odgoju čovjeka ima organ duhovne spoznaje koji se naziva razum (intelekt). Iako se u svakodnevnom govoru, a često i u naučnim elaboracijama ne pravi razlika između razuma i uma (intelekta), neophodno je ukazati da u islamskoj spoznaji ta razlika postoji i obično je izražena kroz različite podjele intelekta (aql), što je u ovom tekstu samo napomena. Razum i intelekt su potencijali koji postoje u čovjeku i neodvojivi su od ispravnog razumijevanja vjere.

Razum (lat. ratio) do istine i saznanja dolazi posredno, uz pomoć rasuđivanja i nekog oblika obrade podataka i spoznajnog napretka, dok je um (lat. intellectus, ar. i per. aql) moć neposrednog uviđanja. Za razliku od razuma koji potrebna saznanja za rasuđivanje dobija preko osjetila, um do predmeta spoznaje dolazi na opći (univerzalni) način, dohvaćajući bit stvari, bile one duhovne ili materijalne.[1]

U arapskom jeziku za razum se koristi riječ aql, koja dolazi od riječi uqala – u značenju konopca kojim se veže koljeno kamile kako se ne bi mogla kretati. U tom kontekstu aql podrazumijeva moć sprečavanja i zaustavljanja. Ovdje se, prije svega, misli na sprečavanje od pogrešnog postupanja, razmišljanja itd.  

Ova riječ je na mnogim mjestima i u različitim formama upotrijebljena u Kur'anu, na primjer u 242. ajetu sure El-Bekare, u kome se kaže:

Tako vam objašnjava Allah ajete Svoje da biste vi shvatili.

U islamu razum, kao i spoznaja, ima izuzetnu vrijednost i zbog toga je u islamskoj intelektualnoj tradicji mnogo pažnje posvećeno raspravama o razumu, njegovim aspektima i koristima. Iako je razum sposobnost koja čovjeka razlikuje od drugih Božijih stvorenja, potencijal koji je Božijom milošću položen u čovjeka, u Kur'anu se na mnogim mjestima ukazuje da ljudi na neispravan način koriste razum, ili se ističe da je veoma mali broj onih koji razmišljaju i shvataju. 

Iz časnog Kur'ana se također može shvatiti da je obdarenost razumom jedna od glavnih odlika vjernika i da su oni koji su razumom obdareni sposobni ispravno razumijevati vjeru.

U odmazdi vam je – opstanak, o razumom obdareni, da biste se ubijanja kanili.[2]

I onim, što vam je potrebno za put, snabdijte se. A najbolja opskrba je bogobojaznost. I Mene se bojte, o razumom obdareni.[3]

On daruje znanje onome kome hoće, a onaj kome je znanje darovano – darovan je blagom neizmjernim. A shvatiti mogu samo oni koji su razumom obdareni.[4]

Zar je onaj koji zna da je istina ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga kao onaj koji je slijep? A pouku samo razumom obdareni primaju: oni koji obavezu prema Allahu ispunjavaju i ne krše obećanja.[5]

            Ono čemu se u islamskom odgoju posebno posvećuje pažnja jeste da se čovjek u svom odgajanju i napredovanju ne treba zadržati na granicama razuma, čije je razlučivanje zasnovano na osjetilnim saznanjima. Nužno je da razvije one intelektualne i umne sposobnosti koje su neodvojivi dio njegove primordijalne prirode, a koje mu pomažu da dosegne do intuitivnih saznanja, kao što su: mudrost, ispravno razlučivanje, shvatanje i zaključivanje, koja se u časnom Kur'anu povezuju upravo sa ovim razumom.

            Ukoliko čovjekov razum ostane na nivou onoga što se naziva instrumentalni razum, on će mu i dalje koristiti za zadovoljavanje njegovih elementarnih fizičkih potreba. Naravno, i takvo razmišljanje je neophodno, ali da bi se i tom zadovoljavanju elementarnih potreba dao uzvišeni cilj, neophodno je da razum dosegne do svrhe tih potreba i da mu one, same po sebi, ne postanu svrha i cilj. Ukoliko čovjek shvati da je i zadovoljenje osnovnih potreba, kao što su hrana, odjeća, fizičko zadovoljstvo, zaštita itd, u funkciji uzvišenijeg cilja, onda će kod njega preovladavati razumnost koja će ga voditi do krajnjeg cilja njegovog boravka na zemlji, a to je postajanje Božijim robom.

            Često se dešava da ove uzvišene sposobnosti kod čovjeka ostanu zapretene ili čak da ih on sam dovede u službu svojih najprizmenijih ciljeva, što ga, prije ili kasnije, vodi u propast već na ovom svijetu. Mnogobrojni su primjeri za to, kako u historiji, tako i u svakodnevnom životu. Zločin, kriminal, razvrat i sve ono što čine „razumni“ ljudi najbolji su dokazi za ovu tvrdnju.

            Zato je cilj odgoja čovjeka u islamu da svoj razum uskladi sa onim što je prirođeno ljudskoj prirodi jer, kao što smo vidjeli iz navedenih kur'anskih ajeta, ispravno vjerovanje je neodvojivo od ispravnog razumijevanja, pa se tako razumnost i razum mogu smatrati neodvojivim od vjere i vjerovanja. I ne samo to, uvjet za čovjekovu ispravnu vjeru jeste njegovo ispravno razumijevanje, kao što se navodi i u predaji:

Od Enesa ibn Malika, r.a., se prenosi da je rekao: „Grupa ljudi je pred Allahovim Poslanikom, s.a.v.a., hvalila nekog čovjeka dok nije počela pretjerivati. Tada je Poslanik, s.a.v.a., pitao: ‘Kakav mu je razum?’, odgovorili su: ‘Mi ti kazujemo o njegovom zalaganju u ibadetu i raznovrsnim dobrima, a ti nas pitaš kakav mu je razum!?’ Poslanik, s.a.v.a., im je na to uzvratio: ‘Neznalica bude pogođen posljedicama neznanja gore nego griješnik posljedicama griješenja. Na više stepene kod svoga Gospodara će biti uzdizani  ljudi srazmjerno sposobnostima razuma.“[6]

Dakle, odgoj u islamu treba podrazumijevati razvoj čovjekovog razuma kroz ove stepene i njegovo dovođenje do potpunosti, koje podrazumijeva svijest o Božijem Gospodstvu i svome robovanju što je određeno ihsanom, odnosno stanjem u kome se čovjek ponaša i djeluje kao da vidi svog Gospodara, jer ako on Njega ne vidi, Uzvišeni Bog svog roba sigurno vidi.

Izvor: magazin Ašk, br.17, Sarajevo.



[1] Rječnik filozofskih pojmova, https://www.filozofija.org/rjecnik-filozofskih-pojmova

[2] El-Bekare, 179.

[3] El-Bekare, 197.

[4] El-Bekare, 269.

[5] Er-Ra'd, 19–20.

[6] Buharijina zbirka hadisa, El-Kalem, Sarajevo, 2004.

Ocijeni
(0 glasova)
Čitano 93 puta Zadnji put promjenjen utorak, 12 Novembar 2019 06:33

Magazin Ašk