ponedjeljak, 25 Novembar 2019 08:20

Odgoj u islamu XII dio

Autor: dr. Sabahudin Šarić


U nastavku priče o islamskom odgoju, nakon što smo ukazali na različite aspekte u čovjeku, kao što su duša, srce, razum, u ovom dijelu govorimo o onome što se u islamskoj i kur'anskoj terminologiji naziva fitret, a u bosanskom jeziku se obično prevodi kao primordijalna duša, prava vjera, nepromjenljiva priroda, ljudska priroda.

Unutar svakog bića postoje neka suštinska i esencijalna svojstva koja ga razlikuju od drugih bića. I kada čovjek posmatra različita bića oko sebe dolazi do zaključka da svako biće ima neka svojstva koja ga razlikuju od ostalih stvorenja. Ova svojstva se mogu zapaziti kod svih nivoa egzistencije, počevši od minerala, preko biljaka, pa do životinja i čovjeka. Tako kod životinja nailazimo na svojstva kojima ih niko nije poučio, nego ih imaju po svojoj prirodi i ona se nazivaju nagoni. Općenito za skup ovih svojstava kod stvorenja se koristi naziv ćud ili priroda. Karakteristike ove ćudi i prirode su stabilnost i nepromjenljivost. Odatle poslovica „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada“ i sl. Postoje osobine poput dobročinstva ili težnje za savršenstvom, koje su svojstvene samo stvorenjima višeg nivoa egzistencije, dok kod onih nižeg nivoa one nisu prisutne.

            Kur'anski izraz za ovu temeljnu prirodu čovjeka je fitret. Među značenjima koje tumači Kur'an je također i značenje čovjekova bit ili suština na kojoj je on stvoren.

O tome Kur'an kaže: „Zato stani licem svojim vjeri pravoj, fitretuAllahovom, onom po kojem je stvorio ljude.Nema promjene stvaranja Allahovog. To je vjera prava, ali većina ljudi ne zna.“[1] Ovdje se misli na fitret kao na specifičnu vrstu stvaranja i Božije kreacije. Ukoliko želimo da za čovjeka, kao i za ostala bića, prihvatimo postojanje određenih specifičnih svojstava koja su mu pripala činom stvaranja,potrebno je znati da se skup tih svojstava naziva fitret. Naravno, svako biće posjeduje određena specifična suštinska svojstva. I mada posjeduje svojstva svih nižih razina egzistencije, čovjek posjeduje i osobine koje su njegova specifičnost i ne mogu se pronaći ni kod jednog drugog stvorenja. Karakteristike svojstava primordijalne prirode u čovjeku su:

-        inherentna i substancijalna u smislu da njihova pojava nije posljedica nekih vanjskih utjecaja i neodvojiva su od samog čina stvaranja,

-       posjeduju svojevrsnu svetost (kao što je čovjekova odličnost – keramet),

-       imaju duhovnu dimenziju i odnose se na zadovoljenje duhovnih potreba, za razliku od instinkta koji je u potpunosti povezan sa tijelom i odnosi se na zadovoljenje materijalnih potreba,

-       općenita su i sveobuhvatna u smislu da postoje kod svih ljudi,

-       stabilna su i nepromjenljiva,

-       čovjek o njima ima neposredno znanje, a može se o njima saznati i kroz stečeno znanje.[2]

Ono što je bitno za odgoj čovjeka u islamu jeste da, shodno primordijalnoj prirodi, u čovjeku postoje tendencije i težnje koje su mu urođene i koje se u cjelini mogu podijeliti na dvije grupe:

 

1.Težnje i htijenja koja su u potpunosti usmjereni na zadovoljenje čovjekovih elementarnih potreba, a koje postoje i kod životinja, a obično se nazivaju instiktima, su: potreba za hranom, pićem, zaštitom, razmnožavanjem, skloništem, itd. Specifičnost ovih potreba je u tome što nakon zadovoljenja određene potrebe, ona privremeno ili trajno nestaje. Zapravo, užitak je kratkotrajan i nepotpun.

 

2.Težnje i htijenja čovjeka koji su duhovne prirodesu: želja za moći i dominacijom, istinoljubivost, težnja ka znanju isl. Njihova specifičnost je da se nikada u potpunosti ne zadovoljavaju za razliku od gladi koja se otklanja nakon što se čovjek najede.

 

Ove težnje i htijenja koja su usmjerena na zadovoljenje duhovnih potreba čovjeka nazivaju se primordijalne (fitretske)težnje i osnove etike u islamu su ustanovljene na ovim težnjama i orijentacijama. Međutim,fitret ne obuhvata sve unutarnje težnje čovjeka i potrebno je među njima napraviti razliku. Morteza Motahari je ovu vrstu primordijalnih težnji i orijentacija čovjeka svrstao u pet grupa, dok se ostale povezuju sa njima:

  1. traganje za istinom, 2.težnja ka dobru, 3. težnja ka lijepom i ljepoti, 4. težnja ka stvaralaštvu i kreativnosti, 5. ljubav i obožavanje.[3]

 

U tom kontekstu i u vezi sa čovjekovom primordijalnom prirodom odgoj u islamu je, između ostalog, usmjeren na otkrivanje, razvijanje i jačanje onih primordijalnih težnji i htijenja u čovjeku koje će ga usmjeriti ka njegovoj sreći i na Ovom i na Drugom svijetu, te mu na taj način pomoći da se sačuva svega onoga što mu može nanijeti bilo kakvu štetu i stvoriti prepreku na tom putu. Stoga se u ovoj vrsti odgoja posebna pažnja treba skrenuti na učitelja, odnosno odgajatelja, pedagoga koji, uz sva pedagoška znanja kojima vlada, treba biti, prije svega, dobar uzor kao i dobar poznavalac ljudske prirode i onoga što ona sa sobom nosi.

Važnu ulogu u razvijanju i jačanju pozitivnih unutarnjih težnji kod čovjeka imaju i drugi činitelji, koji direktno ili indirektno mogu utjecati na odgajanika i razvijati ili slabiti njegove unutarnje sklonosti. Nesumnjivo je da su upravo te sklonosti ključne za njegovo kretanje ovim putem prema sreći i savršenstvu, koje se manifestuje kroz istinsko robovanje Bogu.

 

Izvor: magazin Ašk, br.19, Sarajevo

 



[1]Rumi, 30.

[2]AliRabbani Golpayegani, Racionalna uvjerenja, tom 1, Hadžer, Kom,2009, str. 32.

[3]Morteza Motahari, Fitret, Sadra, Teheran, 2006, str. 48. iSabrana djela, tom 3,Teheran, 2012, str. 492–503.

Ocijeni
(0 glasova)
Čitano 58 puta

Magazin Ašk