četvrtak, 05 Juni 2014 09:31

Uvjeti odrastanja i razvoj mozga


Kako se formira mozak?

Intenzivan razvoj mozga počinje još u maternici u 3. tromjesečju trudnoće i slijedi put od najjednostavnijih dijelova prema složenijima. Tako se najprije razvijaju dijelovi mozga (moždano deblo) zaduženi za reguliranje osnovnih životnih funkcija, kao što su otkucaji srca, krvni tlak, stanja pobuđenosti, pažnje, spavanja i dr. Postupno se nadograđuju područja odgovorna za sve složenije funkcije (limbički mozak), kao što su ponašanja važna za opstanak organizma (borba, bijeg, hranjenje, seksualno ponašanje), kontrolu emocija i njihovo izražavanje, pamćenje. I konačno, poslije rođenja, dolazi do snažnog razvoja gornjih slojeva mozga (moždane kore) odgovornih za najsloženije funkcije, npr.za apstraktno mišljenje, učenje, rješavanje problema i govor. Da bi čovjek mogao izvršiti određenu radnju, udaljeni dijelovi mozga, zaduženi za različite funkcije, moraju se međusobno povezati kako bi djelovali kao cjelina. Na primjer, dijete opazi zvečku, zatim zaključi da je ona predaleko te krene puzati prema njoj. Da bi do ovakve svrsishodne radnje došlo, moraju se međusobno povezati oko i dijelovi mozga zaduženi za vid, mišljenje i motoriku.

Iako sadrži većinu živčanih stanica koje će imati u odrasloj dobi, bebin mozak teži samo jednu četvrtinu mozga odraslog čovjeka. Razlog ove razlike je dijelom u rastu živčanih stanica, ali uglavnom u nastanku zapletene mreže veza između stanica, odnosno rastu ogranaka stanica putem kojih one međusobno komuniciraju. Mozak se povezuje horizontalno – lijeva i desna polutka – te vertikalno – jednostavnija i složenija područja mozga.

Povezivanje živčanih stanica počinje spontano još za vrijeme razvoja u maternici. No, po rođenju, nakon što na sva bebina osjetila počinju djelovati različiti podražaji (svjetlost, zvuk, miris, dodir, promjena položaja i sl.), stanice se međusobno povezuju iznimno brzo. Tako, na primjer, da bi čovjek uopće mogao vidjeti, stanice oka moraju se spojiti putem očnog živca sa stanicama moždane kore na zatiljnom dijelu mozga, gdje se nalaze vidni centri. Činjenicu da do ovakvog povezivanja dolazi pod utjecajem iskustva ilustrira i eksperiment u kojem su tek okoćenim mačićima povezali jedno oko. Nakon nekoliko mjeseci, istraživači su usporedili povezanost očiju s vidnim područjem mozga. Kod prekrivenog oka nije došlo do stvaranja veza s vidnim centrom u mozgu te je ono bilo gotovo slijepo.

Stanice koje češće međusobno komuniciraju grade temelje za stvaranje trajnijih i čvršćih moždanih puteva. Oni putovi, koji se ne koriste često, nestaju. I nastanak novih i gubitak starih puteva mozgu omogućuje prilagodbu okolini u kojoj živi. Tako, na primjer, kad roditelji nisu u stresnom trenutku u dodiru s djetetom već ga „puštaju da se sâmo isplače“, dijete postaje preplavljeno negativnim emocijama, a mozak hormonom stresa, koji uništava dotad uspostavljene veze među živčanim stanicama. Takvi se štetni učinci javljaju i ako dijete često doživljava roditeljsku ljutnju i grubost, gleda prijeteće izraze lica, sluša povike, kritike, omalovažavanja i sl. Neugodne emocije javljaju se i kada roditelji u prvih nekoliko godina života djeteta ne prepoznaju njegovu potrebu da se igra s roditeljem i da roditelj osjeti i dijeli njegove emocije u toj igri.

Primjerice, često se viđaju roditelji koji dovedu malo dijete u park i onda nezainteresirano sjede na klupici, čitaju novine ili razgovaraju na telefon dok se dijete „zabavlja“ u pješčaniku, na toboganu ili vrtuljku. To dijete vrlo često donosi roditelju nekakve igračke ili pak trčkara naokolo, skriva se i luta od sprave do sprave. Roditelj njegovo ponašanje smatra „glupiranjem“ pa ga čak i kori zbog toga, ali se ne pridružuje djetetu u igri. Dijete u toj svojoj potrazi za aktivnosti zna čak i pasti, a roditelj, ako unatoč plaču procijeni da se nije ozbiljno ozlijedilo, sa svoje klupice urla: „Prestani. Tako ti i treba kad se svukud penješ.“ Isto tako, i kada je dijete poslano u svoju sobu da se igra samo, ono može osjetiti nezainteresiranost svog roditelja za svoje potrebe, aktivnosti i sl.

Sve ove situacije kod djeteta mogu stvoriti takvu vrstu putova u dijelu mozga zaduženim za emocionalno reagiranje zbog kojih ono kasnije osjeća nesigurnost i nemoć te doživljava svijet opasnijim ili okrutnijim no što on uistinu jest. Pretjerano budno i oprezno doživljavanje okoline predstavlja prilagodbu na uvjete odrastanja koje dijete doživljava prijetećima. Pod utjecajem kasnijih ugodnijih iskustava, u odnosima s bliskim osobama (npr. partnerom) ili pod utjecajem psihoterapijskih postupaka, takve se veze kasnije mogu ublažiti ili nestati.

Fleksibilnost mozga, odnosno sposobnost stvaranja novih ili gubitka starih veza, pod utjecajem novih iskustava – naziva se plastičnost. Iako mozak cijeloga života ostaje plastičan, u djetinjstvu je najotvoreniji za nova iskustva. To ilustrira i činjenica da djeca koja imaju priliku učiti strani jezik u dobi od 3 do 7 godina, na različitim testovima jezika, postižu uspjeh jednak onima kojima je to materinski jezik. Dakle, odrasli mozak, iako i dalje dovoljno plastičan da usvoji znanje novog jezika, više nije sposoban stvoriti takve veze u pogledu naglašavanja, intonacije i fonetike koje bi osobi omogućile da se ne razlikuje od izvornog govornika. Kada se jednom uspostave moždane veze koje predstavljaju biološki temelj uma, svijet je teško tumačiti na bilo kakav drukčiji način.

Na izgradnju mozga u velikoj mjeri utječu odnosi s drugim ljudima. Činjenica da je velik dio mozga posvećen obradi jezika i razumijevanju lica, ukazuje na to da je za njegovo oblikovanje važan sadržaj i način komunikacije s drugima, a naročito s bliskim osobama. Štoviše, smatra se da je stres proizašao iz lošeg odnosa s bliskim osobama, naročito roditeljima, štetniji za oblikovanje mozga od ostalih nepovoljnih faktora, kao što su nedovoljan unos hranjivih tvari, izloženost nekim štetnim tvarima ili mikroorganizmima, fizička ozljeda glave i sl.

Povoljni uvjeti odrastanja

U prve dvije godine života naročito se razvija prednji čeoni dio moždane kore. To je takozvani društveni mozak, važan za kontrolu emocionalnih stanja, za opažanje reakcija drugih ljudi i društvenih signala koje oni šalju (izraza lica, gesta, pokreta tijela, držanja tijela i sl.), za razmišljanje o tim signalima te vlastitim i tuđim osjećajima, za empatiju i sl. Društveni mozak nadgleda i organizira neke jednostavnije funkcije, npr. doživljene emocije i instinktivne reakcije “bijega ili borbe” u stresnim situacijama.

Da bi društveni mozak mogao ublažiti doživljene emocije kako osoba npr. ne bi postala preplavljena njihovom jačinom, on se mora razviti odnosno povezati s ostalim dijelovima mozga. Za primjereno reagiranje u stresnoj situaciji nužna je komunikacija između dijelova mozga uključenih u razmišljanje o toj situaciji, doživljavanje emocija kao i postupanje u danoj situaciji. Da bi se dijete u nekoj stresnoj situaciji sâmo moglo utješiti i ne reagirati pretjerano burno (tjeskobno, depresivno, agresivno, pasivno-agresivno i sl.), njegov bi mozak trebao često doživljavati iskustva umirivanja, tješenja, prihvaćanja, razumijevanja od strane odraslih bliskih osoba, posebice roditelja. Što više pozitivnih iskustava dijete doživi sa svojim roditeljima i ostalim osobama koje o njemu brinu, to se više ovaj dio mozga razvija i povezuje s ostalim dijelovima.

Opisani dio mozga predstavlja biološku podlogu dvaju važnih psiholoških mehanizama – samosvijesti i samokontrole. Ako odrasli, koji skrbe o maloj djeci, razgovaraju s djecom o emocijama koje kod njih primjećuju, djeca razvijaju svijest o svojim emocionalnim stanjima, svojim željama, htijenjima, motivima i sl. Tada ona to znanje koriste i za tumačenje osjećaja drugih ljudi i razvoj empatije. Tako, primjerice, u situacijama ljutnje i naglog reagiranja, društveni mozak ima sposobnost ublažiti poruke koje dolaze iz jednostavnijeg dijela mozga, kao što je želja da se nekoga ili nešto udari. No da bi se neuralni putevi samokontrole razvili, malo dijete mora imati smirenog odraslog skrbnika koji će ga nježno, ali odlučno i dosljedno učiti suzbijanju takvih poriva. To podrazumijeva da odrasli skrbnik neće i sam iskazivati takve porive ili radnje.

Istraživanja su pokazala da se na temelju samokontrole u dobi od 22 mjeseca može predvidjeti sposobnost samokontrole u dobi od 3 i 4 godine te da je ona povezana sa sposobnošću empatije u dobi od 8 godina.

Socijalne i emocionalne vještine, kao što su samosvijest i samokontrola, djeci kasnije omogućuju usmjeravanje pozornosti na učitelje i školsko gradivo. Kao takve čine nadgradnju inteligenciji i doprinose sposobnosti učenja.

Stoga je važno omogućiti roditeljima da provode što je moguće više vremena s bebama i malom djecom, da posvećuju mnogo pažnje njihovim osjećajima te da im pomažu u učenju odgovarajućih ponašanja.

Nepovoljni uvjeti odrastanja

Ako dijete živi s ljutitim, agresivnim ljudima, sklonim vikanju, izljevima bijesa, smijanju dječjim frustracijama i sl., u njegovu mozgu uspostavit će se veze među onim područjima koje će mu pomoći da bude vrlo budno i oprezno te stalno traži znakove tuđe ljutnje i agresivnosti. Isto tako, i sâmo će naučiti reagirati agresivno u konfliktnim situacijama. To je način na koji se određena ponašanja i doživljavanja prenose s jedne generacije na drugu. Drugim riječima, dijete agresivnog roditelja očekivat će agresiju od drugih ljudi, a na doživljenu agresiju, stvarnu ili samo pretpostavljenu, odgovorit će agresijom.

Biološku podlogu opisanog ponašanja čine dva puta prijenosa biokemijskih tvari u mozgu. Jedan je odgovoran za reagiranje u stresnim situacijama, a drugi za samoumirivanje.

U ranom djetinjstvu sustav odgovaranja na stres nije dovoljno razvijen te su bebe i mala djeca vrlo ranjiva i lako se uznemire. Djeca postaju preplavljena hormonom stresa (kortizolom) kada se ne osjećaju sigurno. To je obično u situacijama kada su odvojena od roditelja ili druge osobe koja za njih brine, kada te osobe na njih viču, prijete im, grube su, ponižavaju ih, ismijavaju njihove probleme, ignoriraju njihove zahtjeve, ne rješavaju njihove frustracije u svakodnevnim aktivnostima (hranjenje, odijevanje, igra, odnosi s drugom djecom), fizički ih ozljeđuju i sl.

Ukoliko su često izložena takvim ponašanjima, biološki mehanizam u mozgu prilagodi se danim uvjetima te razina hormona stresa postaje trajno povišena ili snižena, što je povezano s problemima u ponašanju. Odrasla osoba s tako oštećenim sustavom odgovora na stres lakše se uznemiri i pobudi odnosno postaje osjetljivija. Tada često pribjegava ublažavanju svoje situacije pomoću droga i alkohola, impulzivnim reagiranjem i sl. Osim toga, previsoka količina hormona stresa u organizmu ima i druge negativne učinke. Narušava rad imunološkog sustava te je povezana sa zdravstvenim problemima (srčani problemi, pretilost i dr.). K tome, visoka količina kortizola oštećuje i dovodi do odumiranja stanica u različitim dijelovima mozga, što je naročito štetno tijekom prvih godina života, kada se mozak najintenzivnije razvija, a u konačnici remeti i rad drugih sustava mozga, npr. sustava samoumirivanja.

Sustav samoumirivanja ima funkciju ublažavanja pobuđenosti u neugodnoj situaciji. Dok roditelj umiruje dijete držanjem, maženjem, nježnim glasom i sl., u mozgu djeteta luče se biokemijske tvari (endorfini, oksitocin i serotonin) koje dovode do osjećaja smirenosti, sigurnosti i zaštićenosti u odnosu s drugim ljudima. Ukoliko ovaj sustav ne radi djelotvorno, dijete može izrasti u osobu koja teško ostaje smirena u stresnim situacijama, odnosno koja je sklona izljevima ljutnje i agresivnom ponašanju.

Neravnoteža biokemijskih tvari u mozgu stvara predispoziciju za psihičke smetnje koje ne moraju odmah biti vidljive, već se mogu pojaviti i desetljećima kasnije. Te smetnje mogu varirati od tjeskobe, problema sa spavanjem i visokog rizika za razvoj posttraumatskog stresnog poremećaja, ukoliko je osoba izložena traumatskom događaju, do poremećaja ličnosti (npr. antisocijalnog i graničnog), socijalne fobije i sl.

Tako su, na primjer, djeca čiji su roditelji grubi i agresivni ili im tijekom ranog djetinjstva ne pomažu razriješiti svakodnevne frustracije i uznemirenosti te razvijati samokontrolu, često sklona razviti antisocijalni poremećaj ličnosti. Jedno je istraživanje pokazalo da je na temelju nedostatka tople, emocionalne povezanosti između roditelja i djeteta u dobi od 2 godine bilo moguće predvidjeti nemogućnost samokontrole djeteta i kasnije antisocijalne smetnje u ponašanju.

Dakle, ukoliko je dijete u stanjima visoke uznemirenosti i pobuđenosti često prepušteno sâmo sebi, mozak se ne razvija na optimalan način. Putem tako izmijenjene građe mozga, ta se učestala stanja prevode u trajne karakteristike osobe, odnosno u njezin stil nošenja s uznemirujućim situacijama (Schore, 2001.). Drugim riječima, bez toplih i suosjećajnih ranih odnosa s drugim ljudima, posebice s roditeljima, čovjekov se mozak najvjerojatnije neće adekvatno razviti, odnosno neće ostvariti sve svoje biološke potencijale.

 

Izvor: Mina Đorđević/ www.istrazime.com  

Ocijeni
(3 glasova)
Čitano 1319 puta

Magazin Ašk