četvrtak, 10 Juli 2014 07:55

Uloga razuma i osjećanja


Razum u osiguravanju sreće predstavlja ključnog vodiča i upućivača, ali osnovna snaga pokretanja čovjeka leži u osjećanjima. Razum je u životu poput pravde u društvu nužan i potreban, ali su i razum i pravda hladni bez ljubavi. Činilac spajanja i povezivanja zajednice i tvorac ljubavi jesu osjećanja. Uzvišeni je u časnom Kur'anu riječi pravednost i dobročinstvo upotrijebio zajedno. Na jednom mjestu ljudima se naređuje oboje:

Allah zapovijeda pravdu i dobročinstvo... (Kur'an, En-Nahl:90.)

Društvu je za određivanje ljudskih granica i prava potrebna pravda, ali ga osjećanja i dobročinstvo obogaćuju ljubavlju i samilošću. Hrana razuma je nauka, a hrana osjećanja su moral i vrline. Bez sumnje, razum predstavlja osnovu čovjekove sreće, ali je čovjek u traganju za drugim voljenim koji mu daje duh i uzbuđenje, i koji ga čini radosnim i poletnim, a to su osjećanja. Svako samožrtvovanje i svaka nesebičnost, naklonost i ljubav, samilost i pružanje pomoći, zaljubljenost i zanos – odnosno sve – proizlaze iz osjećaja.

Nijedna osoba neće sebe žrtvovati zarad neke naučne činjenice. Zidovi koji su uzdignuti neznanjem, slabošću i lijenošću nikada neće pasti zbog logike. Ono što čovjeka pokreće na rad nije logika, ali jesu uvjerenja. Razum ne može dati snagu življenja u skladu sa prirodom stvari. Razum se zadovoljava ulogom da nam samo osvjetljava put, ali nas on nikada ne vodi naprijed. Kada se na putu sučelimo sa preprekama, nikada ih nećemo savladati ako nas iz dna duše ne pokrene neki emotivni naboj kojim ćemo savladati prepreku. Samo ljubav može ukloniti zidove koje je naš ego podigao, i samo ljubav može u nama pokrenuti vatru čežnje i poleta te nas vedra lica odvući na bolni put žrtvovanja. Iščitavanje knjige prava sigurno ne podiže u nama ovaj potrebni žar i polet.[1]

U istoj mjeri u kojoj čovjek ulaže napor na putu shvatanja naučnih činjenica, oživljavanja svojih umnih potencijala, i svakog dana ostvaruje novi napredak, potrebno je da učini i napor u pročišćenju svoje duše, da svoju ljudskost oživljava te da zadovolji svoja čista osjećanja posredstvom moralnih vrlina. Jer zajednica koja bude posjedovala znanje i nauku, ali ne bude imala morala i duševnih vrlina, bit će nepodnošljiva i u tom društvu neće biti mira i sigurnosti. Ljudi su poput putnika na brodu koji je zadesila oluja i svakog trenutka očekuju da se utope i potonu. Zanemarujući vjersku dimenziju, moralne kvalitete i čiste vrline su neizbježne nužnosti života jedne sretne ljudske zajednice.

Hazreti Ali, mir neka je na njega, je kazao:

Kada se ne bismo nadali džennetu, niti se bojali džehennema, dakle, niti očekivali nagradu niti kaznu, i dalje bi se trebali držati moralnih osobina, jer nas moralne osobine (i duševne vrline) i na Ovom svijetu upućuju na put uspjeha.[2]

 

Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, nasljeđe i odgoj, svezak 1., Fondacija „Mulla Sadra“ u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2011., str. 143-144.

[1] Rahe zendegi, str. 113.

[2] Adabu-n-nefs, sv. 1., str. 26.

Ocijeni
(8 glasova)
Čitano 2904 puta Zadnji put promjenjen četvrtak, 10 Juli 2014 08:10

Magazin Ašk