četvrtak, 28 Avgust 2014 09:17

Vrijednost pohvale


Ponekad pohvala u pravi trenutak preusmjerava cijeli život jednog čovjeka i navodi ga na put sreće i dobrobiti, oživljava njegovu ličnost, u dubini njegove duše pali svjetlo nade, čini ga jakim i postojanim. On bez sumnje i dvojbe ide putem svog usavršavanja, ide u zacrtanom pravcu, napreduje postepeno i stiže do sjajnog uspjeha. A ponekada se događa obrnuto, ustezanje od jedne pohvale i blagoslova, ubija čovjekovu ličnost, njegov duh čini slabašnim i onemoćalim, te on gubi samopouzdanje, postaje beznadežan i pesimističan, govoreći pri tome sebi: „Toliko sam bezvrijedan da me čak ni prijatelji ne smatraju dostojnim pohvale.“ Njegova nesreća počinje upravo iz te tačke, on biva očajan i u sebi se osjeća poraženim. U njemu se ukorijenjuje kompleks niže vrijednosti, i na kraju bude pogođen kobnim posljedicama.

Jedna od posljedica ovog duševnog loma jeste i osjećaj postiđenosti i posramljenosti pred ljudima. Ponekad ovakav čovjek iznutra osjeti toliku poniženost i ojađenost da se ne smije upustiti u druženje s ljudima. Kao da sebe vidi nižim i bezvrjednijim od toga da ljudi uopće sa njim komuniciraju i smatraju ga jednim zbiljskim čovjekom i ukazuju poštovanje prema njegovoj ličnosti.

Kada neko sebe ne vidi u tuđim očima vrijednim onako kako očekuje, odjednom bježi od ljudi i nastoji da se izoluje od njih. Iz straha da ne bi doživio poniženje u društvu prednost daje izolaciji u odnosu na bilo kakvo miješanje. Ili, ako se već našao u društvu, uznemiren, zabrinut i uplašen sjedi negdje u ćošku i nijedne ne progovara.[1]

Pravovremeno hvaljenje i bodrenje jedan je od osnovnih uvjeta odgoja djeteta i jedan od načina preventive stida i samoizolacije djeteta. Djeca koja su odgajana kod sebičnih i krutih roditelja i koja nikada u okviru porodice nisu čula pohvale i blagoslove na svoj račun, imaju slomljen duh, nesigurni su i skloni osjećaju poniženosti i inferiornosti.

Upravo kao što roditelji trebaju svoju djecu za loše postupke koriti i na taj način u njima odgajati učtivost i ispravno djelovanje, isto tako ih je potrebno od najranijeg doba za svako njihovo dobro djelo pohvaliti, čime će se u njima kreirati nada i volja te će im se time ojačati ličnost. Naravno, treba obratiti pažnju da su korenje i pohvala dva korisna i uticajna odgojna lijeka i nužno je da se koriste u pogodnim trenucima i u ispravnim ‘dozama'. Jer pretjerano i neblagovremeno korenje i pohvale ne samo da neće donijeti dobar odgojni rezultat, nego je moguće da budu izvor pokvarenosti i neželjenih posljedica.

Hazreti Ali, mir neka je na njega, je rekao: „Najveći stepen gluposti jeste pretjerivanje u hvaljenju i kuđenju.“[2]

 

Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, nasljeđe i odgoj, svezak 2., Fondacija „Mulla Sadra“ u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2011., str. 195-196.

[1] Roshde shakhsiyat, str. 77.

[2] Gureru-l-hikem, str. 77.

Ocijeni
(4 glasova)
Čitano 1113 puta

Magazin Ašk