petak, 26 Avgust 2016 09:48

Socijalne vještine – toplina i podrška

Autor: prof. Ana Rajić, defektolog


Moderan način života stavlja pred djecu sve više zahtjeva te ona imaju sve manje vremena za igru i opuštanje. U školama kao odgojno-obrazovnim ustanovama često je više naglašena obrazovna funkcija, dok se djecu neodovoljno poučava socijalnim vještinama potrebnim kako bi razvila svoje potencijale i samopouzdanje te izgradila uspješne odnose.

No, što su socijalne vještine?

To su naučeni oblici ponašanja, uvježbane sposobnosti. Uče se od najranijeg djetinjstva, u obitelji: spontano, imitacijom, metodom pokušaja i pogrešaka, a kasnije se utvrđuju i mijenjaju kroz socijalnu interakciju . Socijalne vještine utječu na odnose s vršnjacima, a važne su i u odnosima djeteta s odraslim osobama, pa tako i s nastavnicima. Roditeljski dom je mjesto na kojem dijete od najranije dobi razvija, usvaja i primjenjuje socijalne vještine, ako u tom okruženju vlada pohvala i suradnja, dok kritika i natjecanje u obiteljskom okruženju negativno utječu na razvoj socijalnih vještina.

Kasnije dolaze do izražaja i druge važne osobe, npr. učitelji, vršnjaci. Zbog toga je važno da odrasle osobe od najranije dobi djeteta budu uzor za društveno poželjan oblik socijalne kompetencije. Termin socijalna kompetencija odnosi se na socijalne, emocionalne i kognitivne vještine i ponašanja koja su potrebna za uspješno snalaženje u socijalnim situacijama. Postoji još niz različitih definicija socijalne kompetencije, no u svima je naglašeno da se ne radi o određenoj specifičnoj osobini ili sposobnosti, već da više različitih sposobnosti, znanja i vještina određuju kako će se pojedinac snaći u pojedinoj socijalnoj situaciji. Mnogi pritom naglašavaju i važnost same situacije, budući da neka ponašanja ili socijalne vještine koje su potrebne u nekoj situaciji u drugoj mogu biti sasvim neprikladne.

Razvoj socijalnih vještina

Socijalni razvoj, kao i svaki drugi aspekt razvoja, pod utjecajem je konteksta u kojem se događa. Tijekom ranih godina najvažniji je kontekst obitelj. U tom okruženju dijete provodi najveći dio vremena, stječe mnoge važne socijalne i kognitivne vještine i razvija – nabolje ili najgore – niz stavova, uvjerenja ili vrijednosti.

Prema mišljenju mnogih istraživača i razvojnih teoretičara, djeca tijekom razvoja prolaze kroz određene predvidljive etape ili stadije razvoja, koji predstavljaju svojevrsne razvojne krize koje dijete mora razriješiti i čije uspješno razrješavanje postaje temelj za nastanak idućeg razvojnog stadija. U pojedinim razdobljima razvoja djetetu je potrebna različita vrsta podrške okoline.

Njegovanje emocionalno toplog i podržavajućeg odnosa s djetetom, primjereno odgovaranje na njegove razvojne potrebe, podržavanje djetetove inicijative, uz razumno postavljanje granica u ponašanju, te poticanje prosocijalnog ponašanja i osjetljivosti na druge pomoći će djetetu da se razvije u osobu koja će biti uspješna i zadovoljna u svojim socijalnim odnosima.

Razvoj socijalnih odnosa kod djeteta je postupan. Dijete započinje svoje socijalne odnose s okolinom izražavajući svoje potrebe, šaljući signale na koje okolina reagira, pri čemu se između djeteta i njegove najbliže okoline uspostavlja snažna afektivna povezanost, važna za cjelokupan djetetov razvoj. S vremenom socijalne interakcije djeteta i njegove okoline postaju sve raznolikije i složenije, a djetetov socijalni prostor sve širi. Dijete postaje sposobno podnositi kratkotrajnu odvojenost od svojih roditelja i uspostavljati socijalne odnose s drugima. Kako raste i sazrijeva, odnosi s vršnjacima postaju sve važniji u njegovom životu. U početku se dijete igra uz drugu djecu, paralelno s njima ili samo promatra što ona rade, da bi se uskoro počele javljati prve interakcije. Kroz djetetov dalji razvoj suradnja među djecom počinje uključivati podjelu zadataka, uloga u igri, slijeđenje pravila i slično. Odnosi među djecom postaju sve stabilniji i počinju se javljati prva prijateljstva.

Djetetovo ponašanje, kao i njegovo emocionalno izražavanje i doživljavanje, mijenjaju se pod utjecajem socijalnih odnosa. Dijete, na temelju reakcija drugih na vlastita ponašanja i emocionalna izražavanja, uči koje su reakcije prikladne u pojedinoj situaciji, a koje to nisu. Na taj način uči kontrolirati vlastito ponašanje i prilagođavati ga okolnostima. Dijete uči i na temelju promatranja ponašanja drugih i na taj način stječe nove spoznaje, vještine i znanja. Iskustvom u socijalnim odnosima dijete postupno sve bolje razumije druge, njihove namjere, potrebe i želje, postaje sve uspješnije u uočavanju diskretnih socijalnih znakova i sve točnije na njih reagira. Povećava se osjetljivost na emocionalna stanja i doživljavanja drugog (empatija), a postupno se razvija i mogućnost razumijevanja pozicije drugog i njegovog načina gledanja. Osjetljivost na druge potiče i uspostavljanje kontrole nad vlastitim ponašanjem, primjerice agresivnim, impulzivnim i sl. Dijete postupno širi svoj repertoar ponašanja i uči kako se ponašati u pojedinoj socijalnoj situaciji (socijalne vještine). Druženjem uči i načine igranja i sudjelovanja, pravila igre, ponašanja koja se očekuju od suigrača i sl. Na taj način interakcije između djece postaju sve duže i skladnije.

Važno je ipak napomenuti da se djeca od rane dobi međusobno razlikuju u svom socijalnom ponašanju. Neke su razlike određene karakteristikama osobnosti, dok su druge u izraženosti potrebe za socijalnom stimulacijom (neka djeca su društvenija od druge i traže više socijalnih poticaja). Djeca se, međutim, razlikuju i u socijalnoj kompetenciji, odnosno po svojim mogućnostima, vještinama i sposobnostima uspostavljanja i održavanja zadovoljavajućih socijalnih odnosa. Neka s lakoćom uspostavljaju i održavaju socijalne veze s drugima, dok se druga u tome slabije snalaze, bilo zbog nedovoljnog iskustva, bilo zbog nekog drugog razloga, primjerice sramežljivosti, anksioznosti, agresivnosti, impulzivnosti i slično. Kod neke djece javljaju se i dublji problemi koji se odražavaju i na socijalne odnose, a njihovo rješavanje zahtijeva individualizirani pristup.

Djeca tijekom razvoja prolaze kroz određene predvidljive stadije razvoja, koji predstavljaju svojevrsne razvojne krize čije uspješno razrješavanje postaje temelj za nastanak idućeg razvojnog stadija. U pojedinim razdobljima razvoja djetetu je potrebna različita vrsta podrške okoline.

U ranom razdoblju razvoja, u prvoj godini života, prema shvaćanju Erika Eriksona, iz iskustava koje dijete stječe sa svojom najbližom socijalnom okolinom stvaraju se temelji za razvoj osnovnog povjerenja i sigurnosti koji će pratiti dijete kroz čitav život i u velikoj mjeri određivati njegovu osobnost i socijalne odnose. John Bowlby uvodi pojam privrženosti, koji označava povezanost između djeteta i najbližih iz njegove okoline. Djeca, na čije je signale okolina osjetljiva i reagira spremno i primjereno, formiraju tzv. sigurnu privrženost sa svojom socijalnom okolinom (u početku najčešće s majkom). Kvaliteta privrženosti, prema rezultatima mnogih istraživanja, utječe na kasniji razvoj pa tzv. sigurno privržena djeca u kasnijoj dobi imaju više povjerenja u sebe i u druge ljude, kooperativnija su i pokazuju manje nepoželjnih ponašanja, poput agresije ili povlačenja u sebe.

U razdoblju ranog djetinjstva, od prve do treće godine života, na dijete počinju imati utjecaj i druge osobe iz njegove okoline. To je razdoblje kad dijete već samostalno hoda i kad se naglo razvija govor. Prema Eriksonovom shvaćanju, pred djetetom te dobi važan je razvojni zadatak: ono mora postati svjesno sebe i svoje odvojenosti od roditelja te izraziti svoju autonomiju i vlastitu volju. Iz toga često proizlaze i različita nepoželjna ponašanja koja dijete iskazuje, što okolinu ponekad začuđuje i brine. To razdoblje razvoja zahtijeva od roditelja i ostalih u djetetovoj okolini, vještinu i mudrost kako bi pomogli djetetu izraziti svoju volju u okviru dobro odabranih mogućnosti i uz dobro ujednačenu ravnotežu između čvrstine i fleksibilnosti u pristupu.

U predškolskom razdoblju, od četvrte do šeste godine života, pred djetetom je razvojni zadatak da se u većoj mjeri nego do tada uključi u svijet oko sebe, da uspostavi odnose s drugom djecom, da se igra, uči različite vještine, da stječe spoznaje, da bude aktivno i da izražava svoju inicijativu. To je razdoblje u kojem dijete treba podršku za svoje zamisli i ideje i u kojem je potrebno podržati i poticati djetetove interese, znatiželju i inicijativu. Dijete treba osjetiti da je uspješno i sposobno i od okoline dobiti potvrdu i podršku. Ono treba stimulativnu okolinu, poticajna sredstva za igru i igračke, druženje s drugom djecom, raznolikost i mogućnost da se iskušava i izražava u različitim aktivnostima. U tom razdoblju mnoga djeca već imaju raznolike odnose s vršnjacima i vješta su u rješavanju mnogih socijalnih situacija i problema. Mnogo toga, međutim, još ne znaju i tek uče. To je razdoblje kad djeci treba pomoći u razvoju socijalnih vještina, izložiti ih primjerenim stvarnim ili simboličkim modelima (u pričama, filmovima i sl.), pomoći im da bolje razumiju druge, njihova emocionalna stanja, želje, potrebe, podučiti ih kako reagirati u pojedinoj situaciji, kako se zauzeti za sebe i kako rješavati međusobne probleme na neagresivan način. Aspekt socijalnog razvoja koji je kod djeteta važno poticati jest i sposobnost uočavanja smiješnog i smisao za humor.

Njegovanje emocionalno toplog i podržavajućeg odnosa s djetetom, primjereno odgovaranje na njegove potrebe, podržavanje djetetove inicijative, adekvatno postavljanje granica te poticanje prosocijalnog ponašanja i empatije pomoći će djetetu da se razvija u osobu koja će biti uspješna u svojim socijalnim odnosima. No, kako bi djecu poučili socijalnim vještinama, nije im dovoljno samo pričati o tome kako moraju biti ljubazna, velikodušna i sl., već im treba osmisliti situacije u kojima ih djeca mogu učiti i usvojiti. Također, nije im dovoljno samo govoriti o tome što se ne smije i što ne rade dobro, već je izrazito važno reći im kada nešto naprave dobro. Izrazito je važno verbalno potkrijepiti dijete svaki put kada pokazuje socijalne vještine. U načelu, potrebno je izbjegavati kažnjavanje jer ono za dijete ima komponentu ukazane pažnje (pri kažnjavanju obično vičemo, emocionalno se angažiramo).

Primjerice, sramežljivo dijete trebamo pohvaliti i ohrabriti kada se druži s vršnjacima, koliko god to rijetko bilo; pohvaliti ga možemo i u društvu vršnjaka; ne treba mu poklanjati pažnju kada se krije od gostiju. Poželjno je da se roditelj koristi modeliranjem, odnosno da sam pokaže neko ponašanje koje dijete učenjem po modelu usvaja te kasnije samo izvodi. Stoga, nemojte tući svoje dijete ako ne želite da se ono tako ponaša prema drugima. Ovisno o vlastitom načinu rješavanja problema, ono će rješavati probleme s drugima. Ako budemo dijete znali ozbiljno slušati i dijeliti osjećaje s njim, ono će naučiti biti empatično u odnosu s drugima. Važno je odgajati dijete toplo i podržavajuće te uvijek imati u rukavu neko iznenađenje za trenutke kada je dijete ponašanjem koje želite razviti stvarno zaslužilo pozitivno potkrepljenje.

Da bi dijete bilo uspješno u socijalnim kontaktima s drugima, izrazito je važan i razvoj samopouzdanja, a tu opet vi imate glavnu ulogu.

1. Razgovarajte često sa svojom djecom i pokušajte razumjeti što pokušavaju učiniti i što im je važno.

2. Na pitanja djeteta uvijek odgovarajte ljubazno i podržavajuće te mu što češće postavljajte protupitanje kako bi samo moglo doći do odgovora.

3. Ne sputavajte svoje dijete redovito kroz duži period. Također se nemojte argumentiranim objašnjenjima protiviti svome djetetu, pogotovo kada ono prolazi normalno razdoblje negativizma (npr. oko 3. ili 5. godine).

4. Važno je odgajati dijete toplo i podržavajuće te uvijek imati u rukavu neko iznenađenje za trenutke kada je dijete ponašanjem koje želite razviti stvarno zaslužilo pozitivno potkrepljenje.

5. Osigurajte djetetu priliku za učenje. Poželjnije je dopustiti mu da s vama kuha nego mu samo govoriti o tome. Dijete će se jako dobro osjećati kada samo uspije u nečemu, a vi ga onda nemojte zaboraviti pohvaliti.

Dakle, na kraju nam se zaključak sam nameće: od iznimne je važnosti podučavati djecu socijalnim vještinama kako bi izrasla u zadovoljne i uspješne mlade ljude koji će se odgovorno odnositi prema sebi samima.

 

Izvor: Narodni zdravstveni list, dvomjesečnik za unapređenje zdravstvene kulture, god. LV, br. 646-647, Nastavni zavod za javno zdravstvo PGŽ u suradnji s HZJZ, Rijeka, studeni-prosinac 2013, str. 1-8.

Ocijeni
(3 glasova)
Čitano 369 puta

Magazin Ašk