srijeda, 01 Maj 2013 15:55

Sreća


Čovjek je oduvijek tragao za srećom i zadovoljstvom, a nastojao izbjeći nesreću i nezadovoljstvo. Svi ljudi žele biti sretni i zadovoljni te su spremni osigurati svako sredstvo koje predstavlja osnovu sreće. Međutim, velika je teškoća prepoznati suštinu sreće i zbilju zadovoljstva. Onaj ko ne zna zbilju i stvarnost sreće i zadovoljstva ne može ih ni tražiti niti se usredsrediti na njihov trag, jer je jednostavno nemoguće ići za potpunom nepoznanicom i pripremati sredstva za dostizanje cilja koji je u svakom pogledu nepoznat.

U dugim minulim stoljećima svjetski naučnici nastojali su odgonetnuti šta je to prava sreća. O tome su pisali knjige i iznijeli raznolike teorije. Narodi i nacije su, također, pokušali slijediti različite puteve i metode za dostizanje sreće i pri tome su koristili različita sredstva ne bi li dokučili sreću. U najkraćem, mnogo je onoga što je čovječanstvo do sada kazalo i poduzelo na tom polju. Danas ću vam ukratko i u sažetom obliku ukazati na nešto od toga, a onda ću to na kraju upotpuniti sa nekoliko hadisa. Međutim, trebate imati u vidu da se osnovne razlike raznovrsnih gledišta tiču različitog poimanja suštine sreće (se‘âdet). Ili, drugačije rečeno, svaka skupina za suštinu i temelj sreće uzima nešto drugo. 

1. Skupina starogrčkih filozofa prije Aristotela sreću je vidjela isključivo u duševnim savršenstvima. Oni smatraju da postoje četiri osnovne odlike ljudske sreće: mudrost, hrabrost, čednost i pravednost. Tako će se, po njihovom mišljenju, onaj koji posjeduje ove četiri osobine smatrati sretnim čovjekom i neće imati potrebe za tjelesnim savršenstvima i fizičkim zdravljem, ili pak za stvarima izvan svog tijela. Oni kažu:

فإنَّ الإنسان اذا حصّل تلك الفضائل لم یضرَّهُ فی سعادته أن یکون ناقص الاعضاء مبتلی بجمیع امراض الابدان.

Kada čovjek stekne ove četiri duševne osobine, on stiče potpunu sreće. Neće mu nauditi čak ni ako bude imao tjelesne nedostatke ili mu svi dijelovi tijela obole.[1]

Dakle, takav čovjek će uvijek biti sretan, osim ako nedaće i bolesti nanesu štetu njegovom duševnom sklopu ili ga obuzme maloumnost. Njegovoj savršenoj sreći, ako posjeduje one četiri duševne osobine, po ovom mišljenju neće nauditi čak ni siromaštvo, teškoće i društveni krah.

2. Isposnici i askete također vjeruju da savršena sreća leži u duševnim vrlinama. Oni vele da se ljudska sreća i savršenstvo mogu tražiti samo kroz upotpunjenje duše i duhovnih dimenzija čovjeka, te je jedini način da se kroz revnosno isposništvo i veliko zalaganje savršenstvo duše podigne sa stepena mogućnosti na stepen ostvarenog i da se na taj način dosegne potpuna sreća koja dolikuje ljudima. Isposnici u pogledu zanemarivanja i zapostavljanja tijela imaju oštriji stav od grčkih filozofa prije Aristotela, jer grčki filozofi koji su sreću vidjeli samo u duhovnoj dimenziji čovjeka, nisu to uvjetovali potpunim uskraćivanjem i mučenjem tijela, već su govorili jedino da je za potpunu ljudsku sreću nevažno da li će čovjek imati bolesno ili oštećeno tijelo, dok vidimo da isposnici i askete vjeruju da je stepen duhovnog uspinjanja i usavršavanja proporcionalan stepenu mučenja tijela i uskraćivanju. Što su više tijelu uskraćeni užici i što su tjelesne želje više potisnute, toliko se duša više uzdiže. Upravo su zato revnosni isposnici svom tijelu potpuno uskratili prohtjeve i želje a usto su, spavajući na ekserima i viseći na grani, svome tijelu omogućavali neophodne doze patnje i mučenja, s nadom da će se njihov duh tada razviti te da će tako dospjeti do duševnog savršenstva kojem teže. 

3. Sljedeća skupina također je uvjerena u sreću koja se dobiva kroz duševno savršenstvo, s tim što ona pažnju obraća i na tijelo. Pripadnici ove skupine kažu da je istinska sreća povezana sa napretkom i usavršavanjem duše kojoj treba posvetiti potpunu pažnju, ali tjelesne prohtjeve, koji su izvan prostora sreće, ne treba zanemariti. Oni ipak potcrtavaju da ljudima i životinjama zajednički tjelesni nagoni poput spavanja, jedenja i spolnog odnosa za nas ne predstavljaju sreću.

ان ما کان منها عاما للانسان و البهائم فلیست سعادة لنا.

U onom što je zajedničko ljudima i životinjama nema sreće za nas.[2] 

Svaka od ovih škola mišljenja i ideologija – a od detaljnih objašnjenja o njima ću se uzdržati – bila je prisutna kako među starogrčkim filozofima i učenjacima, tako i među običnim svijetom u drugim državama te se može reći da su tokom dugih minulih stoljeća milioni ljudi nastojali posredstvom ove metode stići do konačne sreće, po cijenu svih nevolja i tegoba koje je ovaj put podrazumijevao. Kod navedena tri mišljenja sva pažnja je usmjerena na dušu, dok je tijelo zanemareno. Ono je izgubilo svoju zbiljsku vrijednost i nije imalo udjela u ljudskoj sreći. Tjelesni užici i fizički prohtjevi su zanemareni i odbačeni, a tijelo bi zarad duševnog napretka i unapređenja ponekad trpjelo neizdržive udarce isposništva te bivalo izvrgnuto raznolikim mučenjima i patnjama, što je samo po sebi svojevrsna nesreća, koju su neuki ljudi smatrali ljudskom srećom i savršenstvom. 


Sreća u današnjem svijetu 

U današnjem svijetu savremene civilizacije ljudska sreća i dobrobit zadobijaju drugačije boje te se ova velika zbilja tretira na posve drugačiji način. U prošlosti je, shodno mišljenju mnogih svjetskih učenjaka, uzrok ljudske sreće pripisivan duhovnim savršenstvima čovjeka, dok danas mnoštvo istaknutih ljudi iz različitih država ovu stvar vidi potpuno obrnuto, jer užitak i materiju predstavljaju kao uslov i temelj sreće. Duhovni svijet i ljudske vrijednosti se napuštaju i prepuštaju zaboravu. Drugim riječima, ljudi prošlog stoljeća skloni krajnostima vodili su mnogo više računa o duši i lišavanju tijela, a za razliku od njih današnji ljudi skloni krajnostima, materijalisti, vode brigu isključivo o materijalnim uživanjima, potpuno zapostavljajući duševna savršenstva i potrebe. Ovdje ćemo ukratko navesti neke aktualne teorije i mišljenja.

U današnjem svijetu, naročito u komunističkim zemljama, mnogi ljudi istinsku ljudsku sreću vide u dobroj ekonomiji i slijede poželjnu ekonomsku politiku. Ovakvi ljudi cijeli svijet i sve raznolike vidove ljudskog djelovanja gledaju isključivo kroz prizmu ekonomije, a sva etička, društvena, ideološka i religijska pitanja smatraju posljedicom ekonomske situacije i upravo takvim jezikom razmatraju sve stvari. 

Vjera, politika, pravo, umjetnost, običaji i sl. – sve su to plodovi ekonomskog stanja i načina proizvodnje. Ukoliko pak kroz stoljeća običaji, politika, umjetnost i zakoni dožive promjene te budu unaprijeđeni, to neće biti ni zbog čega drugog nego stoga što je došlo do promjene i unapređenja proizvodnih potencijala i ekonomskih odnosa tokom određenog vremenskog perioda.[3]

Isposnici i duhovnjaci po pitanju ustanovljenja ljudske sreće otišli su u velika zastranjenja jer su mnoge zbilje vezane za tijelo te njegove stvarne i neporecive prohtjeve zanemarili i porekli.

S druge strane, pobornici ekonomije upali su u istu klopku te su u svrhu potvrde vlastitog mišljenja zanemarili i porekli mnoštvo vjerskih i etičkih istina i stvarnih ljudskih svojstava.

Sasvim je jasno da duševna savršenstva i moralni kvaliteti predstavljaju bitne stubove ljudske sreće, ali cijela sreća nije u moralnim i duševnim kvalitetima. Jasno je da je i ekonomija jedan od značajnih stubova ljudske sreće, jer se bez ekonomije sreća ne postiže.

مَنْ لا مَعاشَ له لا مَعَادَ له.

 “Ko ne privređuje, neće imati ni Onaj svijet.”


Međutim, cijela sreća nije u ekonomiji i svako ko misli tako suprotstavlja se zbilji i stvarnosti. 

Mi smo se danas našli na vremenskom autoputu, u sudaru sa tehnološkim napretkom, ne vodeći računa o glavnim duhovnim i tjelesnim potrebama. Iako smo zaronjeni u materiju, sebe smatramo nezavisnim i ne želimo znati da nam je za nastavak života potrebno ne udovoljavanje strastima i nagonima, nego ponašanje u skladu sa zahtjevima prirode stvari i sebe samih. Već se nekoliko stoljeća čovječanstvo guši i tone u ovom materijalističkom vrtlogu. Historija moralnog pada i napuštanja vjerskih osjećaja saglasna je sa historijatom čovjekovog odbijanja da poštuje temeljne zakone prirode. Nemoguće je da neko bez unižavanja vlastite ličnosti usmjeri sve svoje djelatnosti na plan pribavljanja materijalnih prednosti. Čovjek nije stvoren samo radi stvaranja i potrošnje, već je od početka stvaranja težio ka ljubavi prema ljepoti, vjerskom osjećaju, misaonoj radoznalosti, kreativnosti, osjećaju požrtvovanja i viteškom življenju.

Ukoliko bismo čovjeka smjestili samo u okvire njegovih ekonomskih djelatnosti, to bi bilo kao da mu odsiječemo veliki dio bića. Prema tome, i liberalizam i marksizam gaze iskonske prirodne težnje čovjeka.[4] 

Moralnost je jedna od drevnih činjenica. Bez sumnje, i danas se u ovdašnjem društvu može pronaći moralnost, ali u društvima koja su pod jarmom materijalizma nju je teško pronaći poput eliksira. Društvo koje prednost daje ekonomiji ne teži ka moralnosti, jer moralnost traži pokornost životnim zakonima. Kada čovjek sebe zatoči u okvir ekonomskih aktivnosti, on tada ne slijedi zakone prirode.[5] 

Velika većina ljudi u današnjem svijetu uvjerena je da je ljudska sreća saglasna sa ljudskim užicima. Ljudi su uvjereni da se sreća priskrbljuje prikupljanjem materijalnih užitaka te je utoliko sretniji onaj čovjek koji je uspio priskrbiti veću količinu tih užitaka.

Moguće je Freuda i njegove sljedbenike smatrati privrženicima ovog pravca. Upravo kako privrženici ekonomije ljudskost posmatraju kroz prizmu ekonomije, tako Freud ljudskost gleda kroz naočale tjelesnih prohtjeva. O osnovi ljudske sreće on govori ovako: 

Ja, naravno, imam u vidu onu percepciju života koja ljubav stavlja u središte. Upravo zbog takve percepcije ljudi sebe obveseljavaju nadom da je svaka radost proizvod toga da voliš ili da budeš voljen. Takvo duševno stanje je uobičajeno prisutno kod svih nas i jedan od oblika u kojima se ljubav očituje, odnosno seksualna ljubav, daje nam najintenzivniji oblik privlačnog užitka. Kao rezultat, ovaj užitak postaje najočitiji primjer i model za naša stremljenja ka stvarnoj sreći. Pa šta ima prirodnije od toga da nastavimo traženje sreće na isti način kako smo je prvi put našli?[6] 

Zagovornici prvenstva ekonomije sve vjerske i moralne odlike vide kao proizvod ekonomije i nastoje ih uskladiti sa ekonomskim promjenama. Jasnije rečeno, oni nam govore da je ekonomija ta koja se očituje na različitim razinama u obliku vjere, vjerovanja i etike. Freud čak naglašava da su sve vjerske i moralne emocije, pa čak i ljubav majke prema djetetu kao i međusobna bratska ljubav, zasnovane na seksualnom nagonu, te veli da je to sublimacija tjelesnih prohtjeva koji se očituju u različitim oblicima. 

Majčina ljubav, bratska i dječija ljubav, prijateljstvo ljudi, prema Freudovom mišljenju, proističu iz seksualnosti. Odnosi majke i djeteta, učitelja i učenika i uopće svi međusobni društveni odnosi ljudi ili prirodno posjeduju seksualne odlike ili su utemeljeni na seksualnosti.[7]

Iako je Freud primitivne i osnovne ljudske nagone podijelio u dvije skupine: nagone za samoodržanjem i seksualne nagone, toliko je utonuo u raspravu o seksualnim strastima da je čak zaboravio i nagon samoljublja, koji i sam priznaje. U tom svjetlu donosimo sljedeće njegove misli: 

Freud uz pomoć primjera pokazuje kako nagon za užitkom – koji je najmoćnija i najdublja duhovna snaga čovjeka – kroz dugotrajno razdoblje tajnovito mijenja svoju suštinu i pod plaštom različitih prohtjeva neprekidno se očituje, tako da kada god se ljekar suoči sa nekim duševnim poremećajem, makar i djelimičnim, može sa sigurnošću kazati da se u “aparatu seksualnog nagona” pacijenta zbio neprirodan događaj. Tako se, na osnovu naučavanja psihoanalize, pacijent postepeno usmjerava ka svom unutrašnjem životu iz prošlosti i tako se sve više sužava prostor za pitanja i odgovore, da bi sve to najzad dovelo do onog neočekivanog događaja koji je uzrok zastranjenja seksualnog nagona te do samog izvora duševne bolesti. Ovo bi, u najkraćem, bila Freudova inovacija za liječenje (duševne boli).[8]

Iz kojeg bi razloga svaki duševni poremećaj bio utemeljen na neprirodnim dešavanjima koja se tiču seksualnog nagona? Zašto neprirodni događaj unutar instinkta za samoodržanjem ne uzrokuje duševne bolesti? Da je, naprimjer, bilo rečeno da se većina duševnih bolesti temelji na seksualnom nagonu, možda bi čitalac to prihvatio i u sebi rekao: Freud je istraživač i moguće je da je eksperimentalnim putem, pregledajući bolesne, sastavio statistiku te došao do zaključka da je većina duševnih bolesti došla kao posljedica poremećaja unutar seksualnog nagona. Međutim, kada on sve objašnjava na sljedeći način: “Pa kad god se ljekar suoči sa duševnom bolešću, makar i djelimičnom, može sa sigurnošću kazati da se u aparatu seksualnog nagona pacijenta zbio neprirodan događaj”, čovjek je potpuno uvjeren da je on toliko bio pod uticajem seksualne požude da joj je potpuno potčinjen, te da je izgubio kompas i nije svjestan šta govori.

Jedan majstor je četrdeset godina radio i pri radu je doživio oštećenje oka, nakon čega je smješten u bolnicu. Sve što je imao dao je, ali je ipak izgubio vid. Pao je u očaj zbog sljepila, nezaposlenosti, siromaštva i nesreće, što ga je dovelo do duševnog poremećaja. Kada psihijatar zaroni u dubinu njegove duše i razmotri prave uzroke novonastalog stanja, ustanovit će da je glavni uzrok njegovog duševnog poremećaja sljepilo i siromaštvo.

Jedan poštovan pedesetogodišnji čovjek biva od skupine svojih neprijatelja optužen za krađu ili korupciju. Time gubi ugled i poštovanje te zapada u duševnu bolest. Psihološki, nije se mogao naći nikakav drugi razlog za njegov duševni poremećaj, izuzev lažne optužbe za krađu. Ovakvih primjera u ljudskim zajednicama je mnogo i nijedan od njih se ni na kakav način ne može povezati sa poremećajem unutar seksualnog nagona.

Da Freud instinkt za samoodržanjem nije predstavio kao samostalan i da ga je poput nagona majčinske ljubavi i ostalih prirodnih nagona smatrao sublimiranim ogrankom seksualnog nagona, onda bi sve duševne bolesti temeljio na jednom poremećaju unutar seksualnog nagona. Možda bi po njegovom mišljenju takvo šta i bilo prihvatljivo. Ali, kada nagon za samoodržanjem smatra nezavisnim, zašto onda neke duševne bolesti ne smatra posljedicom neprirodnog dešavanja unutar nagona za samoodržanjem?

Bez sumnje, seksualni nagon je jedan od najvećih i najsnažnijih nagona koje je Uzvišeni položio u bit čovjeka, međutim Freud je pretjerao kada je riječ o ovom nagonu.

Kada čovjek s pažnjom razmatra Freudove ideje iz različitih knjiga, na koncu dolazi do zaključka da je čovjek po Freudu tek jedan komad živog mesa koji ima dva nagona: nagon za samoodržanje i drugi, seksualni nagon, ali se sva čovjekova snaga i sve njegove djelatnosti u svim životnim okolnostima svode na seksualni nagon.

Niko u historiji nauke čovječanstva nije toliko uveličao seksualni nagon i dao mu toliku važnost te niko do sada nije toliko ponizio čovjeka i predstavio ga tako nebitnim. Današnji svjetski naučnici – iako uvažavaju Freudove metode liječenja duševnih bolesti i psihoanalitičkim metodama vrše precizna istraživanja i analize potisnutih seksualnih nagona bolesnika – ističu da ova metoda sama po sebi nije dovoljna za liječenje duševnih bolesti te da je ograničena. 

Mnoge nove metode liječenja duševnih bolesti su jednostrane. Takav je slučaj i sa psihoanalizom, koja je u mnogim aspektima bila korisna, premda ona svoj fokus bavljenja svodi isključivo na čulne i seksualne nagone i teži da te nagone zadovolji u obliku hedonizma, što je u izvjesnoj mjeri izvan okvira morala. Nadalje, čovjekova ličnost i njegov odnos prema dobru i zlu i najzad njegov odnos prema društvenoj zajednici, uopće nisu uzeti u obzir, niti su im važni. Upravo stoga, bez zanemarivanja značajnih doprinosa psihoanalize u pogledu oslobađanja nekih prohtjeva i potisnutih želja, jedno dobro duševno liječenje mora imati uzvišenije ciljeve kako bi uz pomoć mjerenja snage ličnosti osiguralo istaknutije i uzvišenije ličnosti te pojedinačni i društveni spokoj.[9] 

Iako Freudova filozofska škola sa pretjerivanjima o putenim nagonima nije bila široko prihvaćena kod velikog broja svjetskih učenjaka, ipak su stav o prednosti užitka u oblikovanju ljudske sreće praktično prihvatili mnogi ljudi na Zapadu. U evropskim državama i u Americi se s ciljem osiguravanja opće sreće raspravlja o boljem življenju i većem uživanju i blagostanju. Veliki udio ljudske energije u današnjem, modernom svijetu, troši se na osiguravanje različitih užitaka. Moralne vrline, duhovne vrijednosti i bogobojaznost potpuno su zaboravljene vrijednosti za većinu ljudi, koji smatraju da u osnovi za tim nemaju nikakve potrebe.

Otkako je etika užitka zamijenila etiku vjere i psihe, etičke vrijednosti u očima civiliziranog čovjeka postaju nevažne tako da Roman smatra da uopće nemamo potrebu za nečim kao što je bogobojaznost. Stoga će ljudske vrline imati značaja samo ako su u saglasnosti sa koristima i užitkom pojedinca.[10] 

Ovaj način razmišljanja predstavlja najveću civilizacijsku grešku i, uopće, najopasnijeg neprijatelja ljudskosti. Na današnjem Zapadu zbog zanemarivanja vjere i duhovnih vrijednosti svakodnevno se uvećava opseg zločina i mladi masovno tonu u glib grijeha i nesreća. Upravo iz ovih razloga statistike evropskih država i Amerike svakog dana pokazuju sve veći broj krađa, kriminalnih djela, ubistava i samoubistava. Nažalost, ni naša domovina nije lišena ovih nesreća i ove kobi. U društvu u kojem se materijalna uživanja nameću kao vrhunaravni cilj ljudskog života, dok se duhovne vrline tretiraju kao nešto sujevjerno i imaginativno, poplava nemorala i razvrata masovno potkopava porodice i prijeti uništenju svakovrsne materijalne i duhovne egzistencije čovjeka.[11]

 

 

IZVOR: Muhammed Taqi Falsafi, DIJETE SA STANOVIŠTA NASLIJEĐA I ODGOJA, svezak 1, Fondacija Mulla Sadra u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1432/2011.

 

[1] Ibn Miskavejh: Taharetu-l-a‘rak, str. 78.

[2] Tertibus-se‘adat, str. 259.

[3] Historijski materijalizam, str. 1.

[4] Rahe zendegi, str. 24.

[5] Rahe zendegi, str. 77.

[6] Andišehaje Frojd, str. 112.

[7] Andišehaje Frojd, str. 47.

[8] Isto.

[9] Če midanim (Bimarihaje ruhi ve asabi), str. 72.

[10] Rahe zendegi, str. 79.

[11] Falsafi, M.T., 1432/2011., str. 22-29.

Ocijeni
(1 Glasaj)
Čitano 5030 puta Zadnji put promjenjen ponedjeljak, 13 Maj 2013 12:41

Magazin Ašk