četvrtak, 22 Mart 2018 11:00

Podsjećanje na nagradu i kaznu kao odgojna metoda

Autor: Nedim Botić


Ukoliko osmotrimo i istražimo proces odgoja ličnosti i usvajanja vještina, sposobnosti i znanja iz oblasti emocionalne inteligencije, uviđamo da je konačni cilj formiranje emocionalno zrele i samostalne ličnosti, spremne da na plećima ponese emanet vjere i odgoja. Kako postići taj cilj, na koji način islam pristupa tom problemu?

Islam je vjera koja je bliska ljudskoj iskonskoj naravi, i kao takva je bliska poimanju i shvatanju ljudi. Među osnovnim sredstvima koje islam koristi u odgoju ličnosti, ističe se koncept nagrade i kazne. Pozitivno ponašanje, sposobnosti i znanja emocionalne inteligencije se u islamskom učenju afirmišu uz pomoć nagrade, nakon čega se ponašanje učvršćuje i produžava.

Vjernik nagradu za svoje postupke očekuje na drugom svijetu. Vjera u drugi svijet nosi i zahtjev za životom usklađenim s tom vjerom. On se obraća Allahu, dž.š. Njegovi postupci nisu motivirani nikakvim interesom. Oni dolaze iz dubine njegovog srca. Njegova nutrina i vanjština su isti. Interesuje ga samo da li će njegov Gospodar biti njime zadovoljan. On govori istinu i kada je to protiv njega, sudi i svjedoči pravedno, bez obzira koga to pogađa, čini dobro drugima i od njih ne očekuje da mu dobrim uzvrate niti da mu izraze zahvalnost. Njegova nagrada za moralno ponašanje nije tu i neće mu na ovoj Zemlji biti isplaćena.

Nagrada je tamo, na Drugom svijetu. Njegovi motivi su jaki, postojani i svjestan je da nijedno dobro djelo neće ostati nenagrađeno. Negativni oblici ponašanja se kažnjavanjem žele dokinuti, tj. putem kazne se žele iskorijeniti loše posljedice, usvojene loše navike. Time se želi postići prekid negativnih navika, koje se također mogu ukorijeniti i učvrstiti, poput onih pozitivnih.

Ova sredstva imaju za cilj da spriječe i potisnu negativne utjecaje na odgajanika, odnosno, ako takvi utjecaji već postoje, da spriječe odgojenike u vršenju loših, društveno neprihvatljivih činova i postupaka.

Navest ćemo samo dva primjera iz prakse Allahovog Poslanika, s.a.v.s.:

–  Kod javnog upozoravanja Božiji Poslanik, a.s., uvijek je pazio da ona budu uopćena, da se jasno prepozna osuda počinjenog čina, ali je vodio računa i o tome da ne proziva pojedinca koji je to učinio kako ne bi povrijedio njegov ponos i ego. Tako kaže: “Šta je ljudima koji u namazu podižu poglede ka nebu!” Nakon toga je pojačao osudu navedenog čina govoreći: “Ili će se proći toga ili će bez vida ostati!” (Hadis bilježi Buhari)

–  Muhammed, a.s., bio je smiren i blag i u trenucima kada bi svi ostali prisutni negodovali. Tako je bilo sa Mu’avijom ibnu-1-Hakemom, koji je pokvario namaz progovorivši u njemu. O tom slučaju sam Mu’avija govori: “Dok sam klanjao sa Božijim Poslanikom, a.s., neko je kihnuo, pa sam mu rekao: ‘Jerhamukellah!’ (Allah ti se smilovao). Prisutni su me presijecali pogledom, a ja rekoh: ‘Jadna vam majka, šta vam je pa gledate u mene?’ Tada oni počeše udarati rukama po stegnima. Kada sam shvatio da me ušutkavaju, ušutio sam. Nakon što je Božiji Poslanik, a.s., koji mi je draži i od oca i od majke, završio sa namazom, nisam vidio učitelja, ni prije, ni poslije toga da bolje podučava od njega. Tako mi Allaha, dž.š., nije me ni krivo pogledao, ni udario, niti izgrdio, nego je samo rekao: ‘Ovo je namaz i u njemu ne valja ništa govoriti, nego samo slaviti (tesbih) i veličati (tekbir) Allaha, dž.š., i učiti Kur’an.'” (Hadis bilježi Muslim)

Možemo povući paralelu između ovog islamskog koncepta, i kompletnog ustrojstva ličnosti i društva, koje također počiva na nagradi i kazni. Internalizacija, socijalizacija, socijalna i emocionalna interakcija – sve su one posljedica učvršćivanja pozitivnih i moralnih načela i ponašanja kod ljudi općenito.

 

Izvor: s-d-o.org

Ocijeni
(2 glasova)
Čitano 237 puta

Magazin Ašk