petak, 03 Januar 2014 18:53

Crtam ti priču – dječji crtež


Dječji likovni izraz ili dječji crtež je sredstvo komunikacije između djeteta i okoline. Većini djece crtanje predstavlja ugodnu aktivnost. Crtajući, dijete sazrijeva. Postoji nekoliko faza u razvoju dječjeg crteža:

Prva faza razvoja dječjeg crteža naziva se faza šaranja ili slučajni realizam (1.-3.godine). U toj fazi dijete ne crta s namjerom da nešto nacrta već zbog uživanja u motoričkoj aktivnosti i nekontroliranim pokretima. Proces crtanja važniji je od konačnog izgleda crteža. Odraslima, crtež nije prepoznatljiv niti razumljiv. Zbog toga dijete nije potrebno usmjeravati prema crtanju prepoznatljivih oblika, već ga treba pustiti da uživa u šaranju koje mu predstavlja ugodu i zadovoljstvo. Djetetu je, za crtanje, najbolje ponuditi deblje pastele, flomastere ili, ako je vani, debele krede.

Druga faza je faza simboličkog crteža ili neuspjeli realizam (3.-6.godine). Za razliku od prve faze, sada se javlja ideja i namjera da se nešto nacrta, a ono što je dijete nacrtalo važnije je od procesa crtanja. Javljaju se prvi pokušaji crtanja reprezentacijskih simbola, odnosno kružne slike s linijama koje mogu ukazivati na ljudsku ili životinjsku figuru (tzv. punoglavci ili glavonošci – dvije okomite linije koje predstavljaju noge izlaze iz kruga koji predstavlja glavu). Oko treće godine javlja se crtež ljudske figure, a oko pete prepoznatljivo ljudsko tijelo s rukama i nogama. Djeca crtaju ono što smatraju najvažnijim, nemaju osjećaj prostora i objekti mogu biti prikazani po čitavom papiru. Pritom se najvažnije stvari uglavnom nalaze u prvom planu, dok se ostale, manje važne, nalaze sa strane ili ih uopće nema. Dakle, na crtežima nema proporcionalnosti i realnosti. Korištenje boje je više emocionalno nego logično.

Pri kraju ove faze, djeca posebnu pažnju posvećuju detaljima u kojima se pojavljuju izobličenja i pretjerivanja. Razlog tome je činjenica da je djetetu važnije konceptualno razumijevanje nego vizualni izgled. Budući da crteži još uvijek nisu realistični, djecu ne treba ispravljati ili im prigovarati kako se ne bi narušila njihova sloboda likovnog izražavanja. Polaskom u školu, razvija se osjećaj prostora i dijete samo ulazi u fazu realističnog crtanja.

Kroz prvu i drugu fazu, dijete bi trebalo savladati crtanje osnovnih geometrijskih likova koji su mu osnova za crtanje. Točnije, s otprilike 2 godine, dijete bi trebalo moći nacrtati okomitu i vodoravnu liniju; s 2,5 godine prekrižene linije; s 3 godine krug; s 4 godine kvadrat; s 5 godina trokut, a sa 6 godina deltoid. Kasnije se savladava i crtanje složenijih geometrijskih oblika.

Zatim slijedi treća faza ili faza realističnog crtanja (6.-10. godine). Djeca počinju oponašati drugu djecu kako crtaju i uglavnom crtaju onako kako vide. Crtež je realističan, bogat detaljima i nema prostorne perspektive jer dijete želi nacrtati sve što zna (npr. namještaj koji se vidi kroz kuću iako to u stvarnosti nije moguće). Zanimljiv je i početak korištenja linije koja predstavlja podlogu za ono što dijete crta.

Posljednja, četvrta faza naziva se faza umjetničkog crtanja (nakon 10. godine). Ona se javlja samo kod djece koja su izuzetno zainteresirana ili imaju specifične sposobnosti za crtanje. Kod većine ostale djece, interes za crtanjem se smanjuje. Ponekad djeca mogu biti i frustrirana zbog nemogućnosti što točnijeg prikaza onog što vide na papiru.

Važno je naglasiti da su dobne granice pojedinih faza fleksibilne, odnosno neka djeca mogu nešto ranije ili kasnije ući u sljedeću fazu, a elementi se iz jedne faze mogu prenositi u drugu.

Upotreba dječjeg crteža u psihologiji

Dječji crtež ima dvije svrhe – koristi se kao dijagnostičko i kao terapijsko sredstvo.

Kao dijagnostičko sredstvo, dječji crtež može biti pokazatelj djetetove zrelosti, naročito motoričkog, intelektualnog i kognitivnog razvoja. Budući da su npr. inteligencija i grafomotoričke vještine vrlo važne za razvoj i izgled dječjeg crteža, na temelju njega uočavaju se neka odstupanja u dječjem intelektualnom razvoju i razvoju fine motorike ruke, kao i sposobnosti okulomotorne koordinacije (usklađenosti onog što dijete vidi s onime što želi nacrtati). Također se može koristiti za otkrivanje emocionalnih smetnji ili procjene ličnosti. Dječji crtež nikada, a naročito pri procjeni ličnosti, ne bi trebao biti jedino, već pomoćno dijagnostičko sredstvo.

Naime, dječji crtež pripada u skupinu projektivnih tehnika. Istraživači često ne potvrđuju njihovu pouzdanost i valjanost u svojim istraživanjima. Jedan od razloga tome je svakako neprikladna ili različita metodologija istraživanja dječjeg crteža te relativno mali broj istraživanja u navedenom području. Zbog toga se, iako naveliko korišteni u okviru kliničke psihologije, uglavnom koriste kao pomoćna dijagnostička sredstva uz standardizirane testove, ljestvice procjena ponašanja, kliničke intervjue i opažanja ponašanja.

Teško je sa sigurnošću reći da pojedini crtež ili njegov element zaista ukazuje na djetetovu emociju. Postoje zakonitosti pri interpretaciji pa tako npr. veličina pojedinog člana obitelji djeteta na crtežu govori o njegovoj dominantnosti (bilo da dijete najviše voli najveće nacrtanog člana ili da je on najstroži u odnosu na ostale članove) dok će npr. crnu boju djeca najčešće koristiti za neke strašne osobe ili predmete u svome životu. Međutim, ukoliko dijete, primjerice, crta vrlo veliko ljudske i životinjske likove ili predmete, to također može ukazivati i na to da je dijete možda dalekovidno ili ima problema s grafomotorikom, a zbog čega mu je lakše crtati velike likove i/ili izostaviti pojedine detalje.

Dakle, nije poželjno brzati s tumačenjima dječjeg crteža bez uzimanja šireg konteksta u obzir (npr. uvjeta crtanja ili eliminacije određenih fizičkih uzroka). Pritom je posebno važan čimbenik dob djeteta jer dijete od 3 godine ne crta isto kao ono od 5 godina. U obzir treba uzeti i način na koji dijete crta (odakle počinje, debljina poteza) te kako raspoređuje likove na papiru. Čak i nakon toga, puno je važnije djetetovo tumačenje nacrtanog od onog što odrasli mogu pretpostaviti da znači. S obzirom na niz simboličkih mogućnosti, interpretacija crteža je moguća jedino u nazočnosti autora, u ovom slučaju djeteta, i uz njegovo tumačenje te osobnu analizu i interpretaciju. Ponekad detaljne analize i interpretacije jednostavno nisu niti moguće.

Ipak, prednost dječjeg crteža kao dijagnostičkog sredstva je ta što ostavlja dojam ležernosti i neposrednosti te je kao takav dobar za uspostavu odnosa djeteta i roditelja i/ili djeteta i psihologa. Uz to, ispitanici, u ovom slučaju djeca, ne znaju što se od njih očekuje pa se puno slobodnije izražavaju, naročito ako nemaju sličnih prethodnih iskustava. Primjena je brza, jednostavna i jeftina, a djeci primjerena i zanimljiva.

Jedan od najčešće korištenih testova koji se temelji na crtežu je Goodenough test crteža čovjeka. Riječ je o testu inteligencije za djecu koji se temelji na crtežu ljudske figure, a u kojem se razmatra broj anatomskih i odjevnih detalja koje je dijete nacrtalo. Često se koristi, budući da je crtanje ljudskog lika jedna od najčešćih tema dječjih crteža. Pritom nije bitan «umjetnički dojam» crteža, već što je i kako nacrtano. Između ostalog, često se koristi kod procjene djetetove spremnosti za školu.

Kao terapijsko sredstvo, dječji crtež je naročito pogodan za djecu koja su proživjela neko traumatsko iskustvo. Naime, djeci je za izražavanje i prevladavanje traumatskih iskustava vrlo važna ekspresija. Na taj način dijete iz sebe iznosi svoja iskustva i oslobađa se njihova negativnog djelovanja. Budući da još nema dovoljno razvijen rječnik da opiše svoje osjećaje ili događaje, a često i ne želi zbog stresnosti istih, crtež mu pomaže otvoriti se. Kroz crtež izražava svoja iskustva, viđenja stvari, osjećaje, želje, konflikte. Budući da su traumatska iskustva često vezana uz obitelj, putem crteža će lakše izraziti odnose unutar obitelji, nego što bi to uspjelo verbalno.

Dječji crtež se, u tu svrhu, može koristiti na dva načina: «crtanje na slobodnu temu» i «slobodni crtež». Oba načina su primjenjiva grupno i individualno i mogu ih primjenjivati svi koji rade s djecom kao i roditelji kod kuće. Kod «crtanja na slobodnu temu», djeci se osiguraju uvjeti za crtanje te ih se pusti da crtaju što žele i koliko žele. Suprotno tome, u tehnici «slobodnog crteža», dijete ne bira posve samo što će crtati već njegov crtež nastaje kao reakcija na zadani podražaj. Kao podražaj, može se koristiti sve ono za što se opravdano pretpostavlja da će kod djeteta izazvati asocijaciju na proživljeni traumatski događaj i potaknuti ekspresiju tog događaja crtežom. Crtajući tehnikom «slobodnog crteža», dijete izražava svoja neugodna iskustva, suočava se s njima, odjeljuje ih od sebe i time prevladava.

Ukratko, ne postoji jednostavan „recept“ za razumijevanje i tumačenje dječjeg crteža.

Nije poželjno da roditelji prigovaraju, usmjeravaju i/ili ispravljaju dijete prilikom crtanja. Crtanje djetetu predstavlja aktivnost u kojoj uživa i kroz koju sazrijeva. Potaknuti je može zajedničko maštanje i razgovor o crtežu. Stavite djetetov crtež na neko vidljivo mjesto u kući bez obzira kakav on bio. Napišite datum na njega i sačuvajte ga. Na taj način dijete će dobiti potvrdu da je sposobno i bit će sigurnije u sebe, a vi ćete moći pratiti njegov razvoj.

Ukoliko ipak smatrate kako crtež vašeg djeteta ne odgovara njegovoj dobi ili Vam se na temelju crteža čini da dijete ima bilo kakvih poteškoća, obratite se stručnjacima.

 

Izvor: Suzana Mihalić / www.istrazime.com

Ocijeni
(4 glasova)
Čitano 3576 puta

Magazin Ašk