četvrtak, 27 Februar 2014 12:32

Kako nastaju tikovi i kada potražiti pomoć?


Tik se može definirati kao iznenadni trzaj, pokret ili zvuk koji nema nikakvu svrhu, a osoba ga ne može svojevoljno zaustaviti. Tikovi se mogu pojačati u uvjetima stresa, psihičke napetosti i primjene različitih lijekova koji stimuliraju središnji živčani sustav.  

Prema DSM-V (Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje), tikovi spadaju u kategoriju neurorazvojnih poremećaja ili specifičnije, motoričkih poremećaja, a uključuju Tourettov poremećaj, kronični motorički ili glasovni tik, prolazni tik, neodređeni tik te drugi određeni tik.

Motorički i glasovni tikovi mogu biti jednostavni i složeni. Jednostavni tikovi uključuju iznenadne, brze pokrete pojedinačnih mišićnih grupa, dok složene tikove čine ponavljani pokreti koje uključuju veći broj mišićnih grupa.

Jednostavni motorički tikovi izražavaju se kao treptanje, trzanje glavom ili nosom, slijeganje ramenima, savijanje prstiju, škljocanje zubima i često traju manje od sekunde. Složeni motorički tikovi, pak, manifestiraju se kao dodirivanje nekog dijela tijela, dodirivanje drugih ljudi, „njuškanje“ sebe ili drugih, grickanje usnice, mlataranje rukama, skakutanje, ljuljanje glave s jedne na drugu stranu, “tapkanje” nogama, izvijanje trupa itd..

S druge strane, jednostavni glasovni tikovi izražavaju se kao nakašljavanje, „pročišćavanje grla“, „pucketanje jezikom“, šmrckanje, ispuštanje zvukovi poput „uh uh“ ili „eeeee“ itd. Složeni glasovni tikovi uključuju korištenje različitih tonova glasa, ponavljanje vlastitih riječi ili fraza, ponavljanje tuđih riječi ili rečenica, korištenje vulgarnih rečenica itd. Glasovni tikovi javljaju se sami tek u 5% slučajeva, dok su motorički tikovi bez glasovnih vrlo česti.

Kao što je rečeno, tikovi mogu biti prolazni ili kronični. Prolazni tikovi često se javljaju uslijed stresa te ih uzbuđenje ili napetost pogoršavaju. Javljaju se više puta dnevno, skoro svaki dan kroz najmanje četiri tjedna, ali ne traju duže od godine dana. Njihovo liječenje često nije potrebno jer nestaju sami od sebe. Obično započinju u dobi od 3 do 10 godina, a javljaju se u 4-24 % školske djece. Iako prolazni tikovi ne traju duže od godine dana, mogu se javljati u više navrata kroz nekoliko godina. S druge strane, kronični tikovi, koji mogu biti ili glasovni ili motorički (ali ne oboje istovremeno), javljaju se više puta dnevno, skoro svaki dan, dulje od godinu dana. Oni su dosta rjeđi i javljaju se kod manje od 1% djece. Kad se motorički i glasovni tikovi javljaju zajedno u periodu od preko godinu dana, obično je riječ o Tourettovom sindromu.

Tikovi se češće javljaju kod djece, nego kod odraslih te su češći kod dječaka u odnosu na djevojčice. Navodi se da čak 10% djece doživi pojavu neke vrste tikova prije 10. godine. S obzirom na to da su u djetinjstvu česti, neki autori vide ih kao dio normalnog razvoja. Studije pokazuje da oko 80% osoba koje su imale tikove prije 10. godine pokazuju značajan pad učestalosti javljanja tikova tijekom adolescencije, a do 18. godine ili potpuno nestanu ili su toliko blagi da ne predstavljaju više problem. Nekih 20% pokazuje sasvim obrnuti tijek, no nema načina da se to predvidi. Stručnjaci se slažu da, ako je tik jedini poremećaj prisutan kod osobe, prognoza je povoljna. U 73 % slučajeva tikovi ili nestanu ili se značajno smanje do kasne adolescencije.

Tikovi se pojačavaju kad je osoba pod stresom, čak i ako je stres pozitivan. Za vrijeme spavanja smanjuju se, ali ne nestaju, no s druge strane,  kod nekih osoba tikovi su najizraženiji kada su opušteni. Također, tikovi se često smanjuju kad je osoba u nekoj novoj ili visoko strukturiranoj situaciji, kao npr. kod doktora, što pak otežava dijagnostiku. Često se tikovi pogoršavaju za vrijeme adolescencije, tj. postaju problematičniji jer ih osoba doživljava kao sramotne.

Za tikove se kaže da su nevoljni pokreti, ali njih je ipak moguće zaustaviti svojevoljno, no to kod osobe uzrokuje izrazitu nelagodu te nakon toga može doći i do pogoršanja.

Često se javljaju skupa s poremećajima raspoloženja, poremećajima kontrole impulsa, anksioznošću, a najčešće s opsesivno-kompulzivnim poremećajem (30-70%) te ADHD-om (50-60%).

Što dovodi do pojave tikova?

Još se uvijek ne zna sa sigurnošću što dovodi do pojave tikova. Ranije se smatralo da su emocije glavni uzrok njihovom javljanju, no danas se znanstvenici usmjeravaju na biološke, kemijske i okolinske faktore. Pretpostavlja se da je sklonost razvoju tikova jednim dijelom urođena. Genetski su faktori prisutni u 75% slučajeva, no još uvijek nije izdvojen jedinstveni gen te se smatra da na pojavu tikova utječe interakcija gena i okoline. Također, posebna pažnja pridaje se i istraživanju prenatalnog utjecaja.

Točan neurokemijski uzrok također nije poznat, no smatra se da važnu ulogu igraju neurotransmiteri dopamin i serotonin. Neuroleptici (lijekovi koji smanjuju razinu dopamina u mozgu) smanjuju učestalost i intenzitet tikova, što ukazuje na važnost dopamina u njihovoj regulaciji.

S pojavom tikova povezuju se i  korištenje određenih lijekova (za ADHD) ili zdravstvena stanja, kao što je cerebralna paraliza ili Huntingtonova bolest, infekcija streptokokom, hipoglikemija i dr.

Kada potražiti pomoć?

Za početak, važno je procijeniti u kolikoj mjeri tikovi utječu na kvalitetu života djeteta. Neki su tikovi slabije izraženi i ne ometaju dijete značajno te se sami od sebe s vremenom povuku. Ako su tikovi ipak značajno ometajući, bez obzira na njihovo trajanje, ako traju dulje od mjesec dana ili ako je prisutno više vrsta tikova (motorički i glasovni) potrebno je potražiti stručnu pomoć.

U dijagnostici tikova koriste se smjernice iz Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje ili Mentalne klasifikacije bolesti. Na žalost, ne postoji nekakav laboratorijski test koji bi definitivno potvrdio njihovo prisustvo i ozbiljnost.

Kako pomoći djetetu?

Trenutačno ne postoji lijek za ovaj poremećaj. Koriste se određeni lijekovi koji mogu umanjiti intenzitet tikova, no oni ih neće u potpunosti zaustaviti.

Za početak, važno je educirati roditelje o poremećaju, jer ako razumiju što se događa s njihovim djetetom, lakše će se nositi s time i bit će sposobni podržati dijete na adekvatniji način. Općenito se smatra da osobe koje su podržane i kojima je pruženo razumijevanje od strane obitelji imaju veću vjerojatnost popuštanja simptoma. Dijete se ne smije prekoravati zbog tikova, niti mu je potrebno skretati dodatnu pozornost na njih jer to može dovesti do dodatnog stresa i pogoršati simptome. Kako je stres jedan od uzroka pogoršanja tikova, važno ga je reducirati, tako da se prvo identificira u kojim situacijama dolazi do njega, da bi se zatim moglo krenuti u razradu strategija suočavanja.

Osim toga,  koriste se i različite tehnike relaksacije, vođenih fantazija i sl.

Najčešće je korištena bihevioralna tehnika tzv. zamjena navika. Sastoji se od dva dijela. Prvi je trening svjesnosti kod kojeg osobe broje i identificiraju na glas svaki tik, dok u drugom dijelu osoba uči izvoditi novo ponašanje koje se ne može odvijati u isto vrijeme kad i tik, a nije toliko primjetno za druge (npr. ako netko ima tik koji uključuje trljanje glave, novo ponašanje bi uključivalo stavljanje ruku na koljena tako da  se tik ne može realizirati). Ova metoda pokazuje od 89 do 96% uspješnost za motoričke tikove i 38 do 96 % za glasovne tikove.


Izvor: Anđela Smolić-Ročak/ www.istrazime.com

Ocijeni
(3 glasova)
Čitano 3693 puta

Magazin Ašk