Asocijacija Majka i Dijete

Switch to desktop Register Login

Muhammed postaje poslanik

Muhammed bi često odlazio do Kabe i u njenoj blizini razmišljao kako je taj hram bio namijenjen obožavanju Jednog Boga. Nerijetko bi ga obuzimalo neraspoloženje dok bi gledao Kabu i njenih preko 360 kamenih, glinenih i drvenih idola. Sve je to napravila ljudska ruka. Oni niti čuju, niti vide, niti se mogu kretati. Kad bi Muhammed ponekad upitao svoje saplemenike – šta im predstavljaju te figure, dobijao bi uvijek isti odgovor: „Ovo su naši bogovi“.

Slušajući njihove odgovore, Muhammed bi sebi govorio: „Oni griješe, oni lažu sami sebe. Zašto to ljudi rade? Zašto im prinose žrtve? Zašto?“

Iz dubine svoje duše Muhammed se molio da se njegov narod probudi, da izađe iz ovog primitivizma, neznanja. Da shvate i vjeruju da Onaj koji je stvorio sva ljudska bića, životinje, biljke, nebo i Zemlju, Sunce i Mjesec i sve što oči vide mora biti savršeniji u svakom pogledu nego sva Njegova stvorenja.

Zbog svega toga i mnogo čega drugog što su ljudi oko njega radili – opijali se, kockali, krali imovinu, uzimali visoke kamate i dr. – Muhammed je bio usamljen. Nije se mogao družiti sa takvim ljudima, nije mogao prihvatiti taj način života. Posjećivao je Kabu i vraćao se kući, moleći se Jednom Bogu, za koga je, u dubini duše, vjerovao da postoji, nadajući se da će njegovom narodu On pokazati put ka istini i pravdi.

Osim Kabe, Muhammed bi išao i na brdo koje se nalazilo nedaleko od Mekke i u pećini zvanoj Hîrâ provodio časove usamljenosti, razmišljanja, brige za svoj narod. On bi tamo provodio dane, noći, čitave sedmice. Jednog dana, za vrijeme mjeseca ramazana, kad je Muhammed već bio zašao u četrdesetu godinu života, dogodilo mu se da, kao i toliko puta do tada, u pećini Hira čvrsto zaspi. Iz sna ga je probudio glas svjetlosti, tutanj. Sve je bilo bljesak, sjaj, pravo čudo. Nije se mogao, niti umio snaći, samo je čuo riječi, zapovijed:

„Čitaj!“

Prestrašen, iznenađen, jedva da je uspio reći:

„Ja ne znam čitati!“

Glas je ponovio naredbu, ali je Muhammedov odgovor bio isti. Kad je naredba ponovljena i treći put, Muhammed je osjetio stisak, tresak, kao da su ga nečije jake ruke ščepale, i ponovo:

„Čitaj!“

„Šta da čitam?“

Čitaj, u ime Gospodara tvoga, koji stvara,

stvara čovjeka od ugruška!

Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj,

koji poučava peru,

koji čovjeka poučava onome što ne zna.

Muhammed je ponavljao ove riječi i odmah ih pamtio. Tada je ponovo čuo glas koji mu je rekao:

„Ja sam Džibril, melek koji donosi poruke od Boga Njegovim poslanicima. Ti si poslanik Božiji koji će voditi ljudski rod na pravi put, put istine!“

Muhammed je osjetio strah. Počeo je drhtati kao u groznici. Jedva je dotrčao do kuće. Prekoračivši prag, samo je uspio promucati svojoj ženi:

„Pokrij me, pokrij me!“

 

(Preuzeto iz Pripovijesti o životu i smrti posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda, a.s., knjiga VIII, priredio: Aziz Kadribegović, BEMUST, Sarajevo, 1998., str. 15 – 19.)

Ocijeni
(2 glasova)
Više iz kategorije: « Vlasnici slona Početak Objave »
na vrh

Copyright © Majka i Dijete | Website by Pepe. Sva prava pridržana.

Preuzimanje sadržaja dopušteno je samo uz jasno istaknuto navođenje linka na izvornu stranicu sadržaja u obliku "www.majkaidijete.ba"

Top Desktop version