petak, 15 Avgust 2014 09:12

Islamska medicina – kratak historijski pregled


Jedno od najraširenijih područja aktivnosti unutar islamskih nauka i područje koje je privlačilo interes brojnih muslimanskih naučnika kroz stoljeća, ali i danas, jest islamska medicina. Početak islamske medicine predstavlja et-tibbi' en-nebewi (poslanička medicina), tj. određena kazivanja i običaji ili postupci Poslanika koji se bave pitanjem zdravlja, higijene, brige za tijelo te, naravno, odnosa duše i tijela. U isto vrijeme, i sam je Poslanik imao svog liječnika, Harisa ibni Kaladaha, koji je proučavao grčku medicinu, i od ranog perioda islamske povijesti postojao je interes islamskog svijeta za grčku medicinu. Kasnije su pažnju privukle i perzijska i indijska medicina te su ubrzo, kao i u ostalim oblastima nauke, muslimani stvorili sintezu glavnih tradicija koje su im prethodile, u ovom slučaju grčke, perzijske i indijske, a na temelju islamskih normi i islamskog učenja.

Sama islamska medicina je, na stanovit način, rođena sa glavnim djelom 'Alija ibni Rebban et-Taberija pod naslovom Firdewsu' l-hikmeh (Raj mudrosti), napisanim u 3. islamskom stoljeću. Nakon ove ključne medicinske enciklopedije slijedila su i druga enciklopedijska djela, od kojih treba osobito istaknuti Kitabu'l-hawi Er-Razija, slavnog Razesa u latinskom svijetu, jednog od dvojice ili trojice najvećih islamskih liječnika, najistaknutijeg proučavatelja u oblasti medicine, koji je otkrio brojne, do tada nepoznate bolesti i za kojeg se navodi da je po prvi puta koristio alkohol kao medicinski antiseptik. Slijedeći njegove brojne spise, možemo spomenuti i Kitabu'l-maliki (Kraljevska knjiga) El-Medžusija te, konačno, i veliku medicinsku enciklopediju Ibni Sine El-Qanun fi't-tibb (Medicinski kanon).

Djela Ibni Sine su, u stanovitom smislu, krunska ostvarenja rane islamske medicine. Kao što je već ranije spomenuto, na Zapadu su ga zvali "Princom liječnika", a njegov Kanun smatra najslavnijom medicinskom knjigom u historiji medicine, uključujući djela Hipokrata i Galena. Njegovo se djelo proučavalo 700 godina na Zapadu i dalje se proučava gdje god je tradicionalna islamska medicina preživjela, u zemljama poput Pakistana, Indije, Bangladeša, Šri Lanke te u određenim područjima Perzije i arapskog svijeta. Ibni Sina je učinio veliku sintezu i sistematizaciju dviju velikih tradicija – Hipokrata i Galena te svih eksperimenata, iskustava i spekulacija ranijih islamskih liječnika uključujući u to i stanovite elemente indijske i perzijske medicine, osobito na području farmakologije. Njegov se Kanon bavi, s jedne strane, filozofskim temeljima zdravlja i bolesti ljudskoga tijela, uzrocima bolesti, odnosom između tijela i duše kao i ostalim ključnim aspektima filozofije medicine te, s druge strane, specifičnim bolestima, farmakologijom i razvojem farmakopeje.

Poput Er-Razija, i Ibni Sini se pripisuje zasluga da je po prvi puta otkrio i dijagnosticirao neke bolesti, kao što je meningitis, dok se Er-Raziju pripisuje liječenje i dijagnoza vodenih kozica. No, najveći je doprinos Ibni Sine nevjerovatna sinteza svih ranijih medicinskih iskustava. Nakon njega, islamska medicina razdvojila se u nekoliko ogranaka: perzijski, osmanski, arapski i, kasnije, indijski od kojih je, pak, svaki imao svoje potpodjele. I takva se medicinska tradicija strogo slijedila. Javljali su se brojni naučnici i liječnici koji su pisali komentare Ibni Sininog Kanuna, kao što su, npr, Fahruddin er-Razi i Qutbuddin eš-Širazi. Ostali su razvijali nove ideje, utemeljene na djelu Ibni Sine, i došli do novih, značajnih otkrića. Jedan od njih bio je i Ibni Nafis koji je otkrio donji tjelesni krvotok prije Michaela Servetusa, kojem se to otkriće dugo vremena pripisivalo.

Islamska medicina vezana uz ime Ibni Sine postala je sastavnim dijelom kulture i svakodnevnog života muslimana. Način prehrane koji su oni koristili i koji, u velikoj mjeri, i danas koriste, vezan je uz onovremena medicinska otkrića. U kasnijim stoljećima, kada ova medicina počinje gubiti na svom značenju u srcu islamskog svijeta, čak i u području Perzije, Egipta i Sirije, ona, s druge strane, stječe veliki broj poklonika u Indiji, gdje i danas djeluje kao živuća medicinska praksa, sa svojim vlastitim medicinskim školama i liječnicima. Sva ova islamska medicina koja se, ustvari, ponekad naziva Junani ili Ibni Sininom medicinom u Indiji i Pakistanu, važna je grana tradicionalne islamske nauke, nauka koja je preživjela do današnjeg dana i koja još ima veliko značenje u svakodnevnom životu mnogih muslimana.

U određenim pitanjima ova medicina ima vidljive prednosti nad prevladavajućom, suvremenom medicinom. Islamska je medicina vid holističke medicine, u kojoj se liječenje tijela i duše promatra u cjelini, u kojoj se prepoznaje značaj psihosomatskih elemenata važnih za određene bolesti, u kojoj se naglašava liječenje biljem u slučaju da ono nije štetno za tijelo, zajedno uz brojne druge faktore kojima danas počinju pridavati značaj alternativni oblici medicine, kojoj se danas priklanjaju mnogi na Zapadu.

Islamska medicina je zasigurno jedan od temeljnih dostignuća islamske civilizacije, a plodovi njenih zasluga osjetni su sve do današnjeg dana. Štaviše, u posljednjih nekoliko desetljeća čak se više ide za tim da se ovom medicinskom iskustvu u mnogim islamskim zemljama prida pozornost dovoljna za njegovo oživljavanje i korištenje na živ način nego što se ono smatra tek pukim historijskim dostignućem.

 

 

Izvor: Sejjid Husein Nasr, Vodič mladom muslimanu, Ljiljan, Sarajevo, 1998., str. 81-83., prijevod: Aida Abadžić-Hodžić

Ocijeni
(3 glasova)
Čitano 1498 puta

Magazin Ašk