utorak, 15 Septembar 2015 19:45

Pravila medicinske dijagnoze i tretmana


Iskusan i inteligentan liječnik slijedi određena pravila u dijagnosticiranju i liječenju pacijenta, što uključuje:

-  određivanje i klasificirenje vrste bolesti;

-  istraživanje etiologije bolesti, njeno porijeklo i uzrok;

-  proučavanje tjelesne konstitucije, pacijentovog trenutnog stanja (ukoliko je pacijentovo stanje takvo da je on u mogućnosti da se sam izbori s bolešću, liječnik bi trebao odložiti propisivanje bilo kakvih lijekova);

-  ispitivanje ravnoteže tjelesnih izlučevina;

-  identificiranje stanja narušene tjelesne izlučevine;

-  razmatranje starosne dobi pacijenta;

-  razmatranje njegovih navika;

-  uzimanje u obzir doba godine, te odabiranje tretmana koji bi tada mogao biti najdjelotvorniji;

-  razmatranje domovine pacijenta i vrste tla na kom je odrastao;

-  razmatranje uvjeta življenja i nivoa zagađenosti vazduha koji okružuje pacijenta;

-  pobliže određivanje vrste okrepljujućeg sredstva kojeg pacijent može prihvatiti;

-  određivanje snage lijeka, neophodne doziranosti potrebne da se bolest nadvlada.

Liječnikov cilj ne bi trebao biti ograničen na nadvladavanje simptoma ili njihovo izoliranje, već koncentriranje na izbacivanje bolesti na način koji neće pospješiti pogoršanje ili ozbiljne popratne efekte. U takvom slučaju, radikalna eliminacija bolesti zahtijeva postupno umanjivanje njenog intenziteta, prije odluke o tome da li je potrebna operacija ili neka druga vrsta tretmana, kao što je to u primjeru proširenja vena, osim u ozbiljnim slučajevima.

U običnim situacijama, liječnik mora koristiti svoju mudrost u propisivanju najjednostavnijeg tretmana prije odluke o povećanju njegove složenosti i snage. Naprimjer, liječnik bi trebao započeti liječenje uravnotežavanjem pacijentovih obroka dijetarnim dodacima, trebao bi propisati jednostavne lijekove prije propisivanja onih složenih, itd.

Liječnik mora proučiti bolest i odlučiti kada ona može biti liječena, a kada ne. Za hroničnu bolest, lijek mora biti ograničen na reduciranje boli i patnje, kada je to moguće, na izoliranje bolesti, na ograničavanje njene štete, kada je to moguće, i na smanjivanje mogućnosti njenog širenja na druge. Liječnik bi također trebao poštovati sebe i svoju profesiju, i ne žuriti da upotrijebi beskoristan tretman radi beznačajne novčane dobiti.

Liječnik ne bi trebao pokušavati s purgacijom pretjeranih tvari ili narušenih tjelesnih izlučevina prije njihovog odgovarajućeg dozrijevanja.

Liječnik također mora posjedovati znanje o raznolikim bolesti srca i duša, mudrost da se nosi s njima koristeći se djelotvornim tretmanima. Posjedovanje ovakvog znanja igra glavnu ulogu u procesu liječenja, pogotovo u sučeljavanju sa emocionalnim stresom kao posljedicom bolesti.

Ovakav liječnik je potpuni liječnik (ar. hakim). Što se tiče praktičara kome manjka ovakva stručnost, pa čak i ako je vješt u dijagnosticiranju bolesti i propisivanju odgovarajućeg antidota, on još uvijek liječi samo pola bolesti. Zapravo, potpuni liječnik (ar. tabib kjamil) mora se raspitivati o stanju pacijentovog srca, moralnoj normi, pobožnosti, vjeri, privrženosti, zahvalnosti, strpljivosti, duhovnim odredištima, sklonosti ka prolaznim svijetom, ljubavi i željom da sretne svog Gospodara. U suprotom, on nije istinski liječnik, umjesto toga on je nepotpuno izveden praktičar medicinske profesije (ar. tabib kasir).

Nadalje, najbolji lijekovi za ljudske bolesti sadržani su u sjećanju na Allaha Svemogućeg, dobrim djelima, dobročinstvu, molitvama, prizivanju Allahovih lijepih imena (ar. esma el-husna) i zikru. Ovakva zazivanja imaju veliku važnost u potiskivanju bolesti prije nego što se ona javi, i Allahovom voljom, postizanju lijeka za nju.

Liječnik mora suosjećati s pacijentom, i liječiti ga s ljubaznošću i razumijevanjem.

Liječnik se mora služiti prirodnim lijekovima podjednako kao i onim duhovnim. On mora koristiti svoju inteligenciju, psihologičke tehnike, duhovne i ideološke sposobnosti s ciljem što bržeg nadvladavanja bolesti.  Zapravo, iskusan liječnik koristit će svaku dopuštenu metodu kako bi doprinio oporavku svog pacijenta.

Napokon, liječnik mora paziti na ciljeve liječenja pacijenta, slijedeći šest esencijalnih preduvjeta svoje profesije, a to su: kultiviranje pacijentove trenutne snage; pomaganje da pacijent ponovo stekne izgubljeni dio svojih prirodnih mogućnosti što je moguće prije; odstranjivanje uzročnika bolesti, kada je to moguće; zaustavljanje bilo kojih daljih komplikacija; u slučaju pooštrenih rizika izabiranje manjeg rizika da bi se liječio onaj veći i uzimanje pravca manje opasnosti da se odstrani mogućnost one veće. Ovih šest pravila su srž liječenja pacijenta. Liječnik koji ne podržava ovakva pravila nije čak ni liječnik, a Allah zna najbolje.

 

Izvor: Ibn Kajjim el-Dževzi, Poslanikova medicina, (prevod: Muhidin Hadžiahmetović), Libris, Sarajevo, 2001, str. 140-142.

Ocijeni
(4 glasova)
Čitano 607 puta

Magazin Ašk