ponedjeljak, 13 Juni 2016 22:39

Arapsko-islamska medicina i njen značaj za razvoj medicine u Europi

Autor: dr. Ismail Hadžiahmetović


Arabija sa svojim etnički homogenim arapskim stanovništvom te povijesnim gradovima kakvi su Mekka i Medina predstavlja gotovo zaseban azijsko-bliskoistočni entitet. Unutrašnjost te zemlje većim dijelom je kamenita i pustinjska ravnica u kojoj vlada veoma topla i neobično suha klima. Međutim, obale tog poluotoka u oblastima Jemena, Hidžaza i Hadramauta veoma su plodne i obiluju plodovima kave, pamuka, tamjana, gume, šećerne trske, kokosova drveta, skupocjenih mirisnih tvari i raznog voća. Svi ti plodni primorski krajevi imali su od davnina razvijenu ne samo unutarnju trgovinu već i vanjsku, a arapski trgovci nisu samo izvozili proizvode svoje zemlje. Uvozili su i raznu robu iz bližih i daljih zemalja, održavajući trgovačke veze s Indijom i sa zemljama Sredozemlja.[1]

Centralna vlast na cijelom arapskom prostoru nikada do pojave Božjeg poslanika Muhammeda, a.s., nije mogla biti ustanovljena. Zbog njene pustinjske neprohodnosti Arabiju nije uspjela pokoriti nijedna stara civilizacija. Trijumfom islama u VII stoljeću nove ere, međutim, Arapski poluotok postao je rasadište jedinstvenog religiozno-političkog i civilizacijskog koncepta, koji je vrlo brzo osvojio prostorne oblasti koje su bile glavna regrutna baza za neuspješne pokušaje da se Arapi i Arabija stave pod vlastiti politički jaram. Nakon Muhammedove, a.s., smrti njegovi su sljedbenici 642. osvojili Aleksandriju, a 652. Perziju, što je stvorilo uvjete za daljnje širenje islama prema istoku i zapadu, kao i za stvaranje prostrane arapsko-islamske države od Perzije do Španjolske. Zahvaljujući takvom prostornom pružanju države, kao i njenom uređenju, gospodarstvu, trgovini i razvijenom prometu, Arapi su uspjeli više nego u antičko doba povezati Indiju i Bliski istok s Europom te udomaćiti mnoge trgovačke proizvode kao što su šećer, kava, mnogi začini te razne boje i mirisi.[2]

Osvrt na povijesni razvoj arapsko-islamske kulture i znanosti

Ponikavši iz jakog vjerskog zanosa, arapsko-islamska kultura pokazala je uskoro, poslije velikih osvajanja, jak polet u svim granama kulturne djelatnosti, osobito medicinske i farmaceutske. Usvajajući brzo kulturna dostignuća pokorenih naroda: Egipćana, Sirijaca, Perzijanaca, kao i ostatke grčke i rimske kulture, Arapi su rano stvorili velik broj visokih škola, među kojima su bile najpoznatije u Bagdadu, Damasku, Kairu, Samarkandu i Kordobi, a najglasovitiji su bili odjeli za medicinu i farmaciju. Isto tako, rano su otvorili brojne knjižnice i po manjim gradovima te nije bila rijetkost da su biblioteke i po zabačenim gradovima imale više od 200.000 knjižnih jedinica. U XII stoljeću Arapi su se mogli pohvaliti da su u Europi imali niz otvorenih visokih škola, u Španjolskoj 17 s ukupno 70 biblioteka i jednu u Salernu i Parizu. Imajući jake sklonosti prema medicinskoj i farmacijskoj znanosti, kao i njihovoj primjeni (što dokazuje razvijena narodna medicina, kao i rano osnovane bolnice i ljekarne), oni su nakon kraćeg razdoblja upoznavanja narodne medicine i prepisivanja antičkih medicinskih knjiga započeli samostalno medicinsko-kulturno stvaralaštvo. Arapi su proučavali antička filozofska i znanstvena djela, lako ih usvajali i unapređivali te su u filozofiji, matematici, astronomiji, geografiji i prirodnim znanostima, a posebno botanici, kemiji i fizici, brzo ostavili Bizantince iza sebe, što dokazuje europsko usvajanje arapskih brojeva umjesto rimskih, udomaćivanje arapskog termina “algebra” i uvedene mjere za dužinu i težinu – aršin i oka. Unapređujući i prosvjetu, oni su, pored mnogih otvorenih škola i biblioteka, kao i obnavljanja izgorjele knjižnice u Aleksandriji, osnažili uvelike i gospodarstvo, što dokazuje udomaćivanje u zemljama Sredozemlja velikog broja novog južnog voća, kao i šećerne trske, pamuka i ostalog.[3]

Arapi su se u početku svog obnovljenog kulturnog života oslanjali na strane liječnike, mahom Židove i Grke, a u kasnijem razdoblju oni su ne samo stvorili vlastiti osposobljeni kadar liječnika i ljekarnika već i glasovite medicinske znanstvenike i pisce, koji su bili među prvima u srednjem vijeku. Pored ovih, znatan broj islamskih liječnika i znanstvenika bio je perzijskog podrijetla. Perzijanci su nakon primanja islama i arapskog pisma, a zahvaljujući bogatom kulturnom naslijeđu, zauzeli istaknuto mjesto u arapsko-islamskoj medicini, davši Avicenu, Razesa i niz drugih istaknutih liječnika.[4]

Valja, međutim, istaknuti i to da bi arapsko-islamska medicina nesumnjivo pokazala i veće rezultate da nije u određenoj mjeri bila ograničena vjerskim propisima. To ograničavanje pogađalo je napredak medicine, poglavito anatomije i kirurgije, zbog vjerske zabrane seciranja leševa, kao i porodništva i ginekologije, zbog zabrane da liječnik pregledava ženu.[5]

Najznamenitiji islamski znanstvenici, liječnici i autori medicinskih priručnika u razdoblju između 600–1250.

Pored ovakvih stavova i mišljenja, postoje i druga, sasvim oprečna. Neki autori, na temelju činjenice da arapski jezik ima posebnu riječ za nož za seciranje, smatraju da su Arapi ipak radili obdukcije (seciranje leševa).[6] Ebu Muhammed Abdul-Latif, rođen 1162. u Bagdadu, mnogo godina se bavio medicinom i ostavio mnogo medicinskih knjiga, ali je sačuvana samo jedna o znamenitosti Misira. Opisao je kako je za jedne epidemije na brdu leševa u blizini Kaira pregledao ljudske kosti, a posebno vilice i kosti zdjelice i križa (krsta) te na temelju dvije tisuće uzoraka zaključio da je Galenov opis takvih uzoraka pogrešan. Ovakva statistička metoda studija anatomije i danas je vrijedna i aktualna.[7]

Inače, arapsko-islamska medicinska kultura obuhvaća razdoblje od 600. do 1250. Prvi poznatiji liječnik i pisac bio je Aaron, rodom iz Aleksandrije. On je oko 650. napisao opsežno medicinsko djelo u kojem su prvi put opisane velike boginje.[8]

Jahja ibn Masewi, rođen oko 777, istaknuo se kao liječnik i upravitelj u Bagdadu te kao halifin nadzornik u prevođenju medicinskih knjiga na arapski jezik. Njegova djela poznata su po navodima koje je iz njih uzajmio i kasnije objavio glasoviti Razes u djelu Continens.

‘Ali ibn ‘Abbas, s nadimkom “El-Medjuzi”, “mađioničar”, latinski HALY ABBAS, rođen je u Ahvazu u južnoj Perziji u prvoj polovini X stoljeća. Bio je osobni liječnik mjesnog namjesnika. Umro je 994. Napisao je djelo Tractutus de medicina, koje ima tri poglavlja: “Liber sanitatis”, “Liber morbi” i “Liber signorum”. Napisao je i na arapskom El-Maliki, koji je preveden na latinski pod naslovom “Liber regius” (“Kraljevska knjiga”) i tiskan 1492. u Veneciji te 1523. u Leidenu. Ovo je djelo u salernskoj školi služilo kao glavni udžbenik.[9]

‘Ali ibn ‘Isa, ili ‘Isa ibn ‘Ali (JEZUALI), okulist iz Bagdada. Umro je 1010. Napisao je na arapskom djelo Tezkiret el-Qahalin, koje je prevedeno na latinski pod naslovom “Liber memorialis ophtalmicorum”. Taj je prijevod tiskan u Veneciji 1497. i 1499. kao dodatak Gvidovoj kirurgiji koja nosi naslov “Collectio ehirurgica Veneta”. U prvom dijelu knjige govori se o anatomiji i fiziologiji oka, u drugom o vanjskim bolestima oka, a u trećem o unutrašnjim bolestima oka.[10]

‘Abdul-Qasim Hallaf ibn ‘Abbas el-Harrawi (ABDULKASEM) rođen je u blizini Kordobe, bio je osobni liječnik kordobskog kalife, a umro je 1013. Napisao je knjigu na arapskom jeziku At-Tasrif, koja je prevedena na latinski pod naslovom “Concessio et data, qui componere haud valet”. Predstavlja priručnik iz praktične medicine u dva dijela: medicinski (konzervativni) i kirurški. Prvi i nepotpun dio tiskan je 1519. u Augsburgu pod naslovom “Liber theoricac nec non practicae AL-SAHARAVII” – (latinsko ime pisca). Drugi dio tiskan je također na latinskom 1541. u Basselu, 1778. u Oxfordu i 1861. u Parizu. Kirurški dio najveće je dostignuće arapske kirurgije i prema njemu su se obrazovali svi arapski kirurzi, pa je u XII stoljeću preveden na latinski i poslužio za obrazovanje i europskih kirurga sve do XIV stoljeća, kad ga je zamijenila Gvidova kirurgija. Knjiga je podijeljena u tri poglavlja: u prvom je izložena kauterizacija, u drugom akušerske operacije, u trećem frakture i luksacije. Na kraju knjige izloženi su arapski kirurški i akušerski instrumenti.[11]

Ebu Bekr Muhammed ibn Zekeriyya er-Razi, latinski RHAZES (RAZES),[12] ili ABUKER, ili BUBIKIR,[13] rođen je u mjestu Ra’ju u Iranu 230. po hidžri,[14] odnosno 850. ili oko 865.[15] Umro je prema nekima 923/4. ili 932,[16] a prema drugima 930.[17] U mladosti je bio posvećen filozofiji i glazbi, a medicinom se počeo baviti u svojim tridesetim godinama i učio je kod Et-Taberija. Ubrzo je postao toliko poznat da ga je vladar pokrajine Horasan postavio za upravitelja bolnice u Ra’ju, a poslije je, na poziv halife, postavljen za ravnatelja bolnice u Bagdadu[18] i glavnog liječnika nove velike bolnice u Bagdadu. Nakon razmjerno kratkotrajnog boravka u Bagdadu vratio se u rodni grad. Potkraj života je oslijepio, najvjerojatnije zbog traumatske katarakte.

Rhazes je zasigurno najveći kliničar u povijesti arapsko-islamske kulture i ujedno najoriginalniji i najplodniji arapski medicinski pisac. U teoriji je prihvaćao Galenove koncepcije o fiziologiji i patologiji, no u praksi je ostao vjeran sljedbenik Hipokratove metode kliničke opservacije i neposrednog iskustva. Bavio se alkemijom i nastojao je svoje poznavanje kemijskih postupaka i materija primijeniti u medicini. Autor je oko 150 medicinskih, alkemističkih i filozofskih djela i rasprava.[19] Prema nekima je navodno napisao oko 226 djela, od kojih je sačuvano samo trideset.[20]

Glavno Rhazesovo djelo je Kitab el-Hawi, golema enciklopedija terapije. To je postumno djelo koje su prema želji vezira Muhammda ibn el-Hamida napisali Rhazesovi učenici u Ra’ju služeći se učiteljevim rukopisima i bilješkama. Djelo je raspoređeno u 30 svezaka, ali nije nikad objavljeno u izvornom arapskom tekstu. Tako je opsežno da je već prvo latinsko izdanje, tiskano 1486, najveća i najteža poznata inkunabula (teži oko 10 kg). Latinski prijevod poznat pod nazivom “Continens”, što znači “Sadržaj”, priredio je magistar Ferragius iz Salerna. To Rhazesovo djelo sadrži niz originalnih kliničkih zapažanja; ono je vrijedno i kao povijesno-medicinski izvor jer donosi opširne citate iz raznih izgubljenih djela grčkih, arapskih i indijskih autora medicinskih priručnika. Jedinstveno značenje Rhazesovu djelu daju i kazuistički prilozi, opširne i kritičke povijesti bolesti pojedinih pacijenata.

Drugo Rhazesovo medicinsko djelo je Kitab el-Mensur ili Kitabut-tibb el-Mensur (“Knjiga o medicini posvećena Mensuru”). U latinskom prijevodu “Liber Almansoris” ili “Liber Almansorem”, zove se “Knjiga El-Mensurova”, jer ju je Rhazes posvetio svom zaštitniku Mensuru ibn Ishaqu, vladaru Horasana. Za razliku od njegova prvog djela, “Kitab el-Mensur” pisan je pregledno i sažeto. To je školski kompendij cjelokupne medicine sastavljen u 10 traktata. Posebno se cijeni sedmi traktat (o kirurgiji) i deveti traktat (o terapiji). Taj deveti traktat nerijetko je objavljivan kao zasebna cjelina. Latinski prijevod tog traktata (“Nonus Al-mansoris”) bio je uz Galenovu “Ars parva” jedan od najvažnijh udžbenika na europskim medicinskim fakultetima.[21]

Danas se smatra da je Rhazesovo najveće dostignuće mala monografija o boginjama i ospicama Kitab el-džederi wel-hasba. U tom je djelu precizno opisana simptomatologija i diferencijalna dijagnostika akutnih egzantemskih bolesti.[22] Od ostalih Rhazesovih medicinskih djela treba spomenuti traktat o pedijatriji, raspravu o mokraćnim kamencima, raspravu o podjeli bolesti, antidotarij i upute o liječničkom ponašanju. U alkemističkom djelu Sirr el-esrar (“Tajna tajni”) Rhazes upućuje na analogiju između alkemističkog oplemenjivanja metala i liječenja ljudskog organizma. Rhazes pokušava klasificirati kemijske supstancije, mjeri specifičnu težinu i ističe važnost određenih kemijskih postupaka za proizvodnju lijekova (primjerice destilacije).

Ebu ‘Ali el-Huseyn ibn ‘Abdullah ibn Sina, od zapadnih prevoditelja prozvan AVICENA. Rođen je u Afšanu kraj Buhare u srednjoj Aziji 980. (370. po hidžri).[23] Većina ga pisaca ubraja među Perzijance ili, jednostavno jer je većinom pisao arapski, među Arape. Turci tvrde, i to ne bez razloga, da je bio Turčin, što mu govore ime i kraj iz kojeg je potekao. Jedan od najznamenitijih islamskih liječnika, filozofa i medicinskih pisaca. Proučavao je djela Aristotela, Euklida, Ptolomeja, Hipokrata, Galena i drugih. S 10 godina znao je Kur’an napamet. Vrlo se rano počeo baviti liječničkim radom. Već sa 17 godina bio je u konziliju bolesnom buharskom emiru Nuh ibn Mensuru. Uspjeh predložena liječenja donio mu je slavu. Avicena je bio neobično svestran, nemirna duha, pa mu je život protekao u čudnim promjenama i snažnim suprotnostima. Često je mijenjao boravište i službeno zvanje; živio je kao ugledan državnik i kraljevski savjetnik na dvorovima perzijskih vladara, primjerice kao vezir i pouzdanik Šemsuddawle u Hamadanu i ‘Alauddawle u Isfahanu. U svojim poznijim godinama živio je prilično neuredno, zbog čega je obolio i relativno mlad umro, u 57. godini, u Hamadanu 1037. Veliko iskustvo i bogatstvo duševnog života omogućilo je Aviceni duboku spoznaju psiholoških problema bolesna i zdrava čovjeka, spoznaju koju nitko nije nadmašio do najnovijeg doba.[24]

Ibn Sina napisao je 105 djela o filozofiji, teologiji, medicini, biologiji, psihologiji, fizici, astronomiji, alkemiji i glazbi. Sačuvalo se nekoliko njegovih pjesama na perzijskom i arapskom jeziku. Za arapske učenjake Avicena je u prvom redu filozof, predstavnik istočnjačkog aristotelizma i racionalizma. Najvažnije njegovo filozofsko djelo Eš-Šifa opširan je kompendij u kojem je raspravljao o logici, psihologiji, kozmologiji i metafizici. Kao filozof nastojao je biti karika na putu dodira islama i aristotelovske filozofije.

Na zapadu je poznat ponajviše kao liječnik i autor medicinskih priručnika. Njegovo glavno medicinsko djelo je El-qanun fit-tibb (“Canon medicinae”, “Zakonik medicine”). To je medicinska enciklopedija, pozamašan pokušaj da se sustavno uredi cjelokupno medicinsko znanje i iskustvo te da se tako stvori kodeks nepromjenjivih zakona medicine. Avicenin Kanon sastoji se od pet knjiga koje su podijeljene na “fennove” i poglavlja. U prvoj knjizi Avicena iznosi “uvod u medicinu”, gdje raspravlja o onome što bi se moglo nazvati “logikom medicine”, a to je: što je bolest, što je simptom, što je medicina, u kakvom je odnosu s drugim znanostima itd. Medicina Ibn Sina’a zasnovana je na poznavanju anatomije, i to uglavnom one koju je naučio u Galenu. Za tumačenje raznih procesa u čovjekovu organizmu služi se i fiziologijom i fizikom. U drugom poglavlju prve knjige govori o bolestima, njihovim znakovima i uzrocima. U trećem poglavlju piše o profilaksi i dijetetici, a u četvrtom o terapiji uopće. U drugoj knjizi tema je znanost o lijekovima, a u trećoj prikazuje posebne, lokalne bolesti od glave do pete. Tu ima mnogo originalnih opažanja i sasvim novih opisa bolesti. U četvrtoj knjizi prikazane su bolesti cijelog organizma koje su praćene vrućicom (visokom temperaturom), dok peta knjiga govori o pripravljanju lijekova.[25]

U Kanonu su obrađene anatomija, fiziologija, opća i specijalna patologija, dijetetika, higijena, dijagnostika po kliničkim simptomima, pulsu (bilu) i urinu, farmakologija, kozmetika i kirurgija. Avicenin Kanon nije samo kolekcija poznatih činjenica i teorija nego i izvanredna sistematizacija, konačna kodifikacija antičke medicine, obogaćena vlastitim kliničkim opažanjima i istočnjačkom farmakologijom. Ibn Sina prvi opisuje svih šest vanjskih mišića oka, spominje do tada neke nepoznate simptome pleuritisa i različitih psihopatija, predlaže intubaciju tarinksa kod opasnosti od gušenja, operativnu terapiju empijema, postupno ispravljanje deformacija kralježnice i ekstrakciju mrtvog ploda nekom vrstom forcepsa.

Od njegovih ostalih medicinskih djela važno je El-‘urdžusa ili “CANTICA”, medicinska načela u stihovima.

Nikad dotad nijedan autor medicinskih priručnika nije dosegnuo jasnoću, logičnu dosljednost kompozicije, ljepotu i sugestivnost izraza kao i unutrašnje jedinstvo Avicenina Kanona. Stoga je razumljivo da je to djelo više od pet stoljeća bilo školski tekst, svojevrsna medicinska biblija. U XII stoljeću preveo ga je na latinski u Toledu Gerard od Cremone (1114–1187). Taj prijevod proširio se u velikom broju srednjovjekovnih prepisa, a doživio je i 15 inkunabulnih (prvotiskanih) izdanja. Danas je poznato oko 40 izdanja Kanona. Arapski tekst El-qanun fit-tibb tiskan je u Medicejskoj tiskari u Rimu 1593. To je prva tiskana medicinska knjiga na arapskom jeziku. Latinski prijevod Gerarda od Cremone objavljen je u Strassbourgu 1473. Na latinski jezik prevedeno je u srednjem vijeku još nekoliko manjih Aviceninih spisa.

Kanon su komentirali mnogi srednjovjekovni i renesansni liječnici. U komentaru koji je sastavio arapski liječnik Ibnun-Nefis prvi put je opisan mali krvni optok. Najvažnije komentare Kanona napisali su zapadnjački liječnici Taddeo Alderotti, Dino del Garbo, Gentile de Foligno, Giacomo della Torre, Jacques Despars i Santorio Santorio.

Zanimljivo je da se na Srednjem istoku još mogu naći prijepisi Aviceninih medicinskih djela prema kojima se ravnaju pojedini narodni liječnici. Arapski prijepisi Kanona bili su, primjerice, u upotrebi i u Bosni još početkom XX. stoljeća.

Neki autori navode da je Avicena u svojoj četvrtoj knjizi dao prvi klinički opis lepre. Prema njima je Kanon, glavno Avicenino djelo, doživio velik uspjeh u arapskoj, ali i u europskoj medicine te bacio u zasjenak sva ranija napisana djela u cjelokupnoj medicini, zadržavši u Europi svoju važnost sve do XVII stoljeća, a u islamskoj medicini i do danas.[26]

Ebu ‘Ali Jahja ibn Đekla rođen je u Bagdadu u kršćanskoj obitelji, a prešao je na islam 1074. Započeo se baviti medicinom u poznijim godinama. Umro je 1100. te ostavio kompendij medicine pod naslovom Taqwim, koji je preveden na latinski pod naslovom “Tacuin”.[27]

‘Umar ibn ‘Ali el-Musli, ili KANAMUSALI de BULDAH, ili ALKANAMUSALI, rođen je u Mosulu, a živio je u Egiptu u XII. stoljeću. Bavio se očnim bolestima i o tome napisao djelo u sedam knjiga, koje je tiskano na latinskom jeziku kao dodatak Gvidove kirurgije s potpisom pisca “KANAMUSALI DE BULDAH”. Unaprijedio je arapsku okulistiku, koja je u Europi uživala dobar glas, što se vidi po tome što je češki kralj IVAN SLIJEPI sredinom XIV stoljeća pozivao u Prag arapskog okulista radi liječenja svoje očne bolesti.[28]

Ebu Merwan ibn Qurr, ili ABENZOR ili ABUMERON, podrijetlom iz arapsko-španjolske obitelji znanstvenika, sin liječnika iz Seville, bio dvorski liječnik vezira i utjecajna politička ličnost. Umro je 1162. Njegova sačuvana djela su: na latinskom Et-Te‘zir, u prijevodu “Adiumentum”, koje je tiskano u Veneciji 1490. i u kojem pisac izjavljuje da se ne drži slijepo Galena, već iskustva; Tractatus de morbis renum, kirurško djelo prevedeno i tiskano u Veneciji 1497. u kojem pisac preporučuje konzervativno liječenje i iznosi razloge protiv radikalnog liječenja; Antidotarium i Colligens, oba djela tiskana su kao dodatak u “Et-Te’ziru”; De regimine sanitatis, djelo o dijetetici, tiskano u Basselu 1531; De fabribus, tiskano iste godine. Sačuvana je i njegova rasprava iz oblasti balneologije, tiskana u “Collectio Veneta de balneis”.[29]

Ebu el-Welid Muhammed ibn Rušd ili AVERROES (1126–1198), rođen u Kordobi i jedno vrijeme guverner Andaluzije, kao veliki mislilac nazvan “kraljem filozofa”. Poznavajući odlično antičku filozofiju, napisao je veliko djelo o Aristotelovoj filozofiji, koje je Dante nazvao “velikim komentarom”, i koje je u XIV stoljeću, posebno u Italiji, izazvalo intelektualno-filozofski pokret među liječnicima poznat kao “averoizam”. Napisao je mnogo djela, oko 47. Glavno mu je medicinsko djelo Kitab el-kulliyat, tiskano u Veneciji 1482. u prijevodu pod naslovom “Liber universalis de Medicina” i pod naslovom “Colliget”. To djelo ima enciklopedijsku vrijednost, nalik na Avicenin Kanon i sadrži opširna razmatranja o Galenovoj medicini. Druga njegova značajna medicinska djela su Tractatus de Theriaca i De febribus.[30]

Ebu Muhammed ‘Abdul-Latif ili ABDELATIF, rođen u Bagdadu 1162, gdje je završio medicinsku školu i usavršio se u Mosulu, nakon čega je 1190. postavljen za osobnog liječnika sultana u Damasku. Bio je liječnik u Jeruzalemu i Kairu, a od 1207. nastavnik u Damasku. Umro je u Bagdadu 1231. Među njegovim djelima najznačajnije je Abdellatifi historiae Aegipti compendium, tiskano 1782. u Oxfordu, 1798. u Tibingenu i 1810. u Parizu, u kojem je detaljno opisana kuga u Egiptu 1201. i 1202.[31]

 

Izvor: Bilten, glasilo MIZ Zagreb, broj 177, Zagreb, lipanj 2016, str. 32-39.

[1] Arapska medicina (Istorija medicine), DR. VLADIMIR STANOJEVIĆ, “Medicinska knjiga”, Beograd – Zagreb, 1953, str. 211.

[2] Isto, str. 212.

[3] Isto.

[4] Isto.

[5] Isto.

[6] Pogl. “Što je medicina islamskih zemalja dala općoj medicini?”, prof. dr. Lujo Thaller, “Novi Behar”, god. XVI, br. 12–13, str. 181–190.

[7] Isto, str. 187.

[8] Arapska medicina…, str. 215.

[9] Isto, str. 217.

[10] Isto.

[11] Isto, str. 217–218. 14 15 16 17 18

[12] Rhazes (Razes), “Medicinska enciklopedija”, 8, dr. Mirko Dražen Grmek, Leksikografski zavod, Zagreb, MCMLXIII, str. 460–461.

[13] Arapska medicina…, str. 218.

[14] “Što je medicina islamskih zemalja…”

[15] Rhazes (Razes)…, str. 460.

[16] Isto.

[17] Arapska medicina…, str. 218.

[18] “Što je medicina islamskih zemalja…”

[19] Isto, str. 461.

[20] Arapska medicina…, str. 218.

[21] Rhazes…, str. 461.

[22] “Što je medicina islamskih zemalja…”

[23] Historija islamske filozofije, HENRI CORBIN, Sarajevo, 1987, str. 151.

[24] Avicena (ibn Sina)…, str. 651.

[25] “Što je medicina islamskih zemalja…”

[26] Arapska medicina…, str. 220.

[27] Isto, str. 221.

[28] Isto.

[29] Isto, str. 221–222.

[30] Isto, str. 222.

[31] Isto, str. 222–223.

Ocijeni
(4 glasova)
Čitano 1453 puta

Magazin Ašk