utorak, 08 Septembar 2015 19:52

Neurorizična djeca

Autor: prim. dr. sc. Ljiljana P. Miočinović


Roditeljsku sreću koju čini djetetov dolazak na svijet, ponekada već u rodilištu pomuti saznanje da je njihovo dijete neurorozično. Strah roditelja navodi ih da odmah poduzimaju različite mjere, kod različitih vrsta stručnjaka, što ih ponekada još više traumatizira i stvara konfuziju. Tako ustrašenim roditeljima počesto promaknu novija saznanja u medicinskoj znanosti o neurorizičnoj djeci i suvremeniji stavovi o načinu postupanja sa neurorizičnom djecom.

Danas se pouzdano zna da "neurorizičan" ne znači biti bolestan.

Kako se postaje neurorizičan?

Djeca koja su imala komplikacije tijekom trudnoće majke, pri porodu ili neposredno nakon poroda zovemo "neurorizična". Svako deseto novorođenče je imalo neke komplikacije. Te komplikacije zovemo "neurorizični faktori".

Neurorizične faktore dijelimo na faktore niskog rizika (ima ih najveći broj djece) i faktore visokog rizika (ima ih manji broj djece, oko 3%).

Najčešći faktori neurorizika su: komplikacije u trudnoći, prijevremeni porod (porod prije 37. tjedana trudnoće), niska porođajna težina ( ispod 2800 grama), niska ocjena APGAR, krvarenje u mozak (I-IV stupnja), hipoksično-ishemičke promjene na mozgu, novorođenačka žutica, prestanak disanja – apneja, konvulzije, infekcije i druge komplikacije oko poroda ili neposredno nakon poroda.

Što je potrebno neurorizičnoj djeci?

Najprije je potreban educiran i smiren roditelj , zatim je potreban nadzor neurorazvoja. Za većinu djece je dovoljan nadzor neurorazvoja kod nadležnog pedijatra. Neka neurorizična djeca trebaju procjenu neurorazvoja kod specijaliziranog stručnjaka za neurorazvoj, a to je neuropedijatar. Neuropedijatar procijenjuje neurorazvoj, specifično za dob djeteta i specifično za svako pojedino dijete . Svako dijete ima svoj specifični, individualni razvoj. Pojedini segmenti razvoja su podjednaki u sve djece, a neki segmenti se značajno razlikuju prema brzini i kvaliteti postizanja određenog stupnja razvoja. Drugim riječima postoje različitosti u usvajanju funkcionalnih vještina djeteta. Osim toga neka normalna, fiziološka stanja kod najmanje djece mogu ponekada izgledati kao odstupanje u razvoju. Na primjer:

  • Spontani pokreti javljaju se prije rođenja (već od 7. tjedna trudnoće), to znači da ih imaju i prijevremeno rođena djeca (prije 37. tjedna trudnoće) i djeca rođena na termin (od 38. do 42. tjedna trudnoće). Spontani pokreti zahvaćaju glavu, trup, ruke i noge. Normalni spontani pokreti pokazuju dobno ovisne karakteristike. Prije 36-38. tjedna trudnoće spontani pokreti različiti su i po brzini i veličini pokreta.
  • Oko termina poroda spontani pokreti izgledaju poput uvijanja (engl. wrighting), uz manju zahvaćenost trupa. Od 2. do 4. mjeseca (čak i do 5. mjeseca!) izgledaju poput vrpoljenja (engl. fidgety). To su pokreti koji ravnomjerno zahvaćaju čitavo tijelo (glavu, trup, ruke i noge).
  • Spontani pokreti nestaju u dobi 3- 4. mjeseca poslije rođenja, tada prelaze u voljne pokrete. Kod prijevremeno rođene djece mogu biti i do 5-6 mjeseci.
  • Osim spontanih pokreta u ranoj dojenačkoj dobi postoji normalan fiziološki proces tzv. fiziološka "kalibracija" mišića. U tom periodu pokreti djeteta mogu biti pomalo neusklađeni, ili se dijete izvija u pokretima.
  • Novorođenčad rođena na termin (40 tjedana trudnoće!) mogu imati pojačane mišiće tzv. fleksore i to je normalno za novorođeno dijete, znači nije poremećaj.
  • U neke djece postoji i tzv. fiziološka hipotonija, 9-18 mjeseca.
  • Normalne različitosti u funkcioniranju (i sazrijevanju) mozga djece događaju se u svim dijelovima mozga a najveće su u onima koji kontroliraju jezične procese i logičko zaključivanje. Znači djeca će se značajnije razlikovati u sposobnosti usvajanja govornih obrazaca i logičkog zaključivanja.

Sve gore ranije navedeno, moglo bi se zamijeniti za tzv. odstupanje u razvoju, zbog toga
procjena neurorazvojnog stanja i sazrijevanja djeteta zahtijeva visokospecijalizirani neuropedijatrijski pregled.

Neurorizičnoj djeci sa urednim razvojem nisu potrebne vježbe.

Odstupanja u razvoju motorike u dojenačkoj dobi nazivamo: sindrom iritacije, sindrom distonije, sindrom spastičnosti, sindrom hipotonije ili cerebralne poremetnje kretanja. Ova odstupanja mogu biti prolazna, ali je potrebna fizikalna terapija – vježbe.

Terapijski postupci kod neurorizične djece

U većine neurorizične djece neuropedijatar će preporučiti roditeljima

  • pravilno postupanje (handling) s djetetom i dalje kontrole neurorazvoja
  • u manjeg broja djece preporučiti će dodatne pretrage (UZ mozga, CT/MR mozga, evocirane potencijale vidne /slušne, EEG itd ) ili
  • u neke djece potrebna je neurorazvojne terapija, "vježbe" za poticanje razvoja.

Vrstu i način poticanja razvoja („vježbe") određuju specijalisti fizikalne medicine, a provode fizioterapeuti, radni terapeuti i terapeuti drugih usmjerenja.

Ukratko

  • Neurorizična djeca nisu bolesna niti neurološki oštećena.
  • Prenatalni i perinatalni neurorizični faktori (komplikacije u trudnoći i porodu) praktični su za raniji probir djece kojoj je potreban pojačan nadzor neurorazvoja ili dodatno poticanje razvoja.
  • Niskoneurorizičnu djecu urednog neurorazvoja i njihove roditelje nije potrebno optereti vježbama.
  • Interindividualne razlike u neurorazvoju ne znače i patološki razvoj.
  • Dijagnozu neurorazvojnog odstupanja postavlja neuropedijatar, a vrstu i način poticanja neurorazvoja fizijatar.

 

Izvor: www.poliklinikaabr.hr

Ocijeni
(2 glasova)
Čitano 1623 puta

Magazin Ašk