utorak, 01 Novembar 2016 21:08

Poruka okolini

Autor: dr. Branko Petris


Pitanje ili tvrdnja: "Zašto si nervozan?", "Daj, ne budi nervozan", "Joj, što sam nervozan" i sugestija koja obično slijedi: "Molim te, smiri se... sjedni i opusti se pa popričajmo"... ili "Prestani biti nervozan jer me nerviraš"... često su prisutni u našim životima – ili ih nekome upućujemo, ili su nam upućeni. To znači da prepoznajemo nešto u ponašanju što imenujemo "nervozom" i što nas u pravilu smeta, kao da je zarazno i u nama izaziva potrebu da se od toga obranimo, da drugoga umirimo, ili pak izaziva u nama ljutnju. No, to su normalne pojavnosti u ponašanju, koje nisu iskustveno strane ni jednom ljudskom biću, od djeteta do starca. Od kada je čovjeka, od tada je i "nervoznog" ponašanja.

Kada ono što prepoznajemo kao "nervozno" ponašanje poprimi učestale i specifične oblike, u medicini ga nazivamo "neurozom", a neurozom kao specifičnom kliničkom kategorijom bave se psihijatri i psihoterapeuti, koristeći se najčešće biokemijskim (lijekovi) i psihološkim (psihoterapija) pristupom u "liječenju". Pojam neuroze danas je teško definirati jer je toliko šarolik u svojoj pojavnosti, višeznačan i nejasan, da se u modernim klasifikacijama mentalnih poremećaja napušta i pojedinim skupinama simptoma iz "tog kruga" daje specifično ime. Zbog razumijevanja, pod pojmom "neuroze" označavaju se različiti psihički poremećaji koji imaju neke zajedničke karakteristike:

-  to su funkcionalni psihički poremećaji gdje ne postoji organsko oboljenje mozga,

-  čovjek je uvijek svjestan svojega "ja" i ima sposobnost testiranja "realnosti",

-  moguće je prepoznati i odrediti početak "bolesti", navodi se u psihijatrijskoj literaturi.

"Sigurno sam već dosadan"

Neki su pojmovi pod navodnicima jer je istinitost tih tvrdnji upitna. Ako nešto proglasimo "bolešću" u klasičnom medicinskom smislu, ulazimo u sustav razmišljanja koji za "bolest" traži određeni "lijek", odnosno terapijsku proceduru. Nadalje, "bolest" upućuje na nešto što nas je "napalo", na neku grešku u funkcioniranju, upućuje nas na neki svijet patologije i dijagnoza, a i sami pacijenti često inzistiraju da im psihijatar kaže dijagnozu, što u psihološkom smislu može biti zamka za terapijski proces i "izlječenje". Istina je da ljudi koji "imaju tegobe neurotskog karaktera", zbog ometajućih simptoma otežano funkcioniraju, zaokupljeni su sobom i često su "teški" i za svoju okolinu, i za svog liječnika, naročito opće prakse, koji bi htio biti efikasan u vještini liječenja i, kao svaki čovjek, treba povratnu informaciju o svojoj uspješnosti, a "neurotičari" ga opsjedaju žalbama, pitanjima, novim i upornim smetnjama i stalno "miniraju" njegove pokušaje da bude uspješan. Osim što su prestrašeni svojom "bolešću" i mnogobrojnim simptomima i traže pomoć, ispadaju vječito "gladni" tuđe pažnje, strpljenja, podrške i često znaju "ići na živce" i mnogima "padne mrak na oči" kada se pojave sa svojim žalopojkama i vapajem za pomoć. Za takav svoj "stil" nisu krivi i sami znaju konstatirati da su "sigurno već dosadni", ali dosadne i uporne su i njihove smetnje s kojima se sami teško nose pogotovo kada poprime dramatične tjelesne oblike i kada se osjećaju životno ugroženi. Okolina ih teško prihvaća, često govore o osjećaju da nitko nema razumijevanja za njihove tegobe, da ih i liječnici shvaćaju neozbiljno, no liječnik je liječnik i jednostavno mora znati "kako" u susretu s pacijentima koji dolaze po pomoć.

Čovjek je uvijek želio razumjeti i naći uzroke različitih pojavnosti u svom životu i najznačajniji je uvijek bio sam sebi. Ušao je u tajne funkcioniranja svog organizma, razvijajući metodologije i stvarajući potrebna tehnološka pomagala i dalje napreduje u tom smislu, a u fokusu zanimanja je i njegova mentalna aktivnost sama, kojoj i zahvaljuje sve prethodno navedeno, koja je kod mnogih ljudi opterećena pojavnostima koje je ometaju u funkcioniranju. Koristeći svoja znanja, iskustvo, sposobnost rasuđivanja, čovjek je gradio razne pretpostavke i konstruirao, "testirajući ih" u praksi, razne teorije koje mu pomaže u razumijevanju ishodišta i nastanka funkcionalnih smetnji te, na osnovi toga, gradio pretpostavke za njihovo korigiranje, istražujući što je u procesu terapijskog rada zapravo lječidbeno. Razne teorije, razne škole, razni terapijski pravci ukazuju na to da je svako ljudsko biće jedinstveno u svojoj kompleksnosti i da, bez obzira na to što manifestira i opisuje simptome (znakove "bolesti") slično, tako da ih liječnik može svrstati i nazvati određenim imenom, dijagnozom, pokazuje da ne postoji u terapijskom pristupu jedinstvena formula, recept i da simptomi za svakoga od nas imaju specifične razloge i značenje.

Poziv na akciju

Shvatimo li simptom ili skup simptoma ne kao znak bolesti, nego kao poruku kojom naš um (pojam koji označava sveukupnost mentalnih aktivnosti koje čine naš psihički čivot) kaže da se događa nešto s čime se ne slažemo, ili poziva na akciju da učinimo promjenu u odnosu na nešto što se događa u svijetu oko nas, ili traži promjenu našeg stava prema nečemu, ili se želimo zaštititi od nečega, tada ne možemo govoriti o bolesti, niti dijagnozi, već se bavimo opisom "tegoba", odnosno "poruka". To bi značilo da su simptomi posebna vrsta jezika koji koristimo, koji nas plaši jer ga ne razumijemo, koji je bolan u svojoj metaforičnosti i koji nas u prvom redu zabrine jer je nešto novo za nas i upućuje nas na razmišljanje o "bolesti". Logična je posljedica da potražimo pomoć liječnika, iako se nerijetko sami "nosimo" sa simptomima koji nisu jako dramatični i nekoliko godina. Kako je taj "jezik" vrlo šarolik, može se manifestirati na načine koje je klasična medicina svrstala u dijagnostičke kategorije po određenim kriterijima, a imenujemo ih kao:

-  fobični anksiozni poremećaj (fobična neuroza) je strah od jasno definiranih situacija i objekata koji objektivno nisu ugrožavajući, a uslovljuju izbjegavajuće ponašanje, pa se tako neki ljudi boje otvorenog prostora, mase ljudi, odlaska u trgovinu, na putovanje i moraju se uvijek kretati uz pratnju;

-  socijalne fobije očituju se strahom od ljudi i socijalnih situacija, javnog nastupa, autoriteta, nepoznatih ljudi, od gubitka kontrole nad sobom u bilo kojem smislu;

-  specifične fobije očituju se strahom od pojedinih životinja, od visine, od zatvorenog prostora, odlaska zubaru, od letenja, grmljavine, mraka; često manifestiraju strah od mogućeg susreta s fobičnim objektom;

-  drugi anksiozni poremećaji (neuroza straha) u koje spadaju: a) panični poremećaj karakteriziran spontanim napadajima paničnog straha bez ikakvog predznaka, uz osjećaj vitalne ugroženosti, b) opći anksiozni poremećaj očituje se slobodno lebdećim i neodređenim strahom, strepnjom da će se nešto strašno dogoditi;

-  miješani anksiozni i depresivni poremećaj;

-  opsesivno-kompulzivni poremećaj (prisilna neuroza) karakterizira se prisustvom prisilnih misli i radnji koje oboljeli doživljava kao strane i nametnute (prisilna zamišljanja zastrašujućih scena, unutrašnji dijalog "za" i "protiv" koji se unedogled ponavlja, stalno provjeravanje zbog sumnje da su nešto zaboravili učiniti, porivi da čine nešto što je u suprotnosti s njihovom voljom, beskonačni rituali pranja ruku i slično);

-  reakcija na stres i poremećaji prilagođavanja (akutna reakcija na stres, posttraumatski stresni poremećaj, poremećaji prilagođavanja);

-  disocijativni poremećaji (hysteria) koji se karakteriziraju djelomičnim ili  potpunim gubitkom integriteta pamćenja, svijesti o vlastitom identitetu, trenutačnih senzacija i kontrole pokreta tijela;

-  somatoformni poremećaji – stanja koja imitiraju tjelesne bolesti;

-  drugi neurotski poremećaji (neurastenija ili sindrom umora, sindrom depersonalizacije-derealizacije).

 Neophodna suradnja sa stručnjacima

Mnoge navedene dijagnostičke kategorije imaju podvrste specifično razrađenih kliničkih slika, a sve je to rezultat potrebe ljudskog uma da klasificira i tako unese red u "šumu" simptoma koje je sposoban kreirati taj isti um i da tako produbi razumijevanje vlastitog funkcioniranja te kreira specifične terapijske procedure koje će "osloboditi" i "onesposobiti" um da stvara "nepotrebno". Ako su simptomi koje kreira naš vlastiti um znakovi "jezika" koje taj um stvara, a koji je u pravilu popraćen osjećajem straha i čini nam bol, ruši kvalitetu življenja, katkada ima "paralizirajući" učinak, a iskustvo i svijest o tome da nam se kod mnogih manifestacija koje su teške i često čujemo "jače od mene", ništa stvarno ne događa (na Hitnoj pomoći nam često daju samo sredstvo za smirenje), onda specijalno izučen terapeut, katkada uz pomoć medikamentozne terapije, svojim pristupom, kreirajući poseban odnos i kontekst za promjenu, pomogne da taj "jezik" dobije neko sasvim  drugo značenje i izgubi svoj bolni učinak. Zato se nemojmo "oglušiti" na takav "poziv" vlastitog uma, "trčati" od doktora do doktora tražeći pomoć od različitih specijalista, jer to je poziv za nastavak vlastitog rasta i razvoja.

Kada liječnik opće prakse i utvrdi da se radi o neurotskoj manifestaciji, najčešće psihosomatskog tipa, nije mu lako uputiti pacijenta psihijatru-psihoterapeutu, zato mu pomognite i sami. Možda bi bilo pametno da se odmah uputimo psihijatru na razgovor, umjesto drugim specijalistima, jer bismo mogli zaštedjeti sebi vrijeme, a zdravstvu novac, znajući da najveći postotak nas pati od funkcionalnih psihosomatskih smetnji i da samo "poručujemo" nešto preko tijela, a da smo zapravo puno manje bolesni nego što mislimo.

 

Izvor: Narodni zdravstveni list, mjesečnik za unapređenje zdravstvene kulture, god. XLII, br. 482-483, Nastavni zavod za javno zdravstvo PGŽ, Rijeka, ožujak-travanj 2000, str. 10-11.

Ocijeni
(1 Glasaj)
Čitano 1137 puta

Magazin Ašk