Plemenitost čovjeka, čiji je korijen usađen u njegovo postojanje, mora se smatrati općenitom uputom u odgojnim politikama, a s ciljem razvoja i odgoja plemenitosti treba pripremiti planove i programe te spoznati činioce i prepreke plemenitosti.
U odgojnim politikama moraju se predvidjeti činioci koji uvećavaju čovjekovu plemenitost. Naime, treba obratiti pažnju i na trenutne potrebe odgajanika i na njegove potrebe koje su uzvišenog karaktera. Odgojne politike i programi trebaju polaziti od trenutnih potreba i od onog što je za čovjeka privlačno i zanimljivo, a završavati se na uzvišenim potrebama, kako bi se na kraju njegova ličnost oblikovala i u njemu pojavilo duhovno stanje koje nazivamo plemenitost.
Bude li se čovjek osjećao plemenitim i velikim, ne samo da se neće prepustiti niskosti, ružnoći iponiženju, nego neće olahko prihvatiti ni osjećaje nemoći ni beznađa i stalno će biti u potrazi ipreduzimanju s ciljem rješavanja svojih problema.
Dakle, oni koji planiraju, odgajatelji i odgajanici plemenitost, velikodušnost i veličinu čovjeka trebaju smatrati jednom općenitom praktičnom uputom. Poželjni učinci načela plemenitosti i njegova određujuća uloga nagnali su Mevlanu da ovo načelo spomene na više mjesta u Mesneviji.
On zastupa uvjerenje da osiguravanje čovjekovih materijalnih i vanjskih potreba kod čovjeka ne treba uzrokovati zanemarivanje njegovih uzvišenih potreba.
Čovjek je stvoren takav da može postati mjesto očitovanja Gospodara svih svjetova i sredstvo iz kojeg isijava svjetlost Božije uzvišenosti i ljepote.
U njegovoj nutrini je hiljadu Ka‘ba i hiljadu Džebraila. Zato ne bi trebao izgubiti sebe i svoju plemenitost, a noge duše mu ne bi trebale biti ranjene trnjem.
Duša Lukmanova, što ružičnjak Božiji bješe,
Noge duše njegove zašto trnjem izbodene bijahu?
Ponižen je trn ovaj pod nogama kamile,
Jer potomak Mustafe bijaše na kamili ovoj.
Kamilo, na leđima ti je vazna ruže,
Iz čijeg je miomirisa u tebi niklo sto ružičnjaka.
Želja ti je da odeš do šipražja i pijeska pustinjskoga
Da ubereš ruže sa trnovitog žbuna u mrtvome pijesku.
Čovjek koga svijet obujmiti ne može,
Zar zbog trnja da se vrti i nestaje?
Izvor: Ahmad Vaezi, Fondacija “Mulla Sadra”, str. 226-227