Ljudska odgovornost za vlastita djela predstavlja jedan od najvažnijih činilaca poštivanja moralnih načela te čestitosti i ispravnosti u pojedinačnim i zajedničkim djelima.
Ljudska odgovornost se nekad vezuje za način upotrebe dijelova tijela, sredstava i mogućnosti koje su čovjeku na raspolaganju,
kao što to sam Kur’an ističe: I sluh, i vid, i srce (razum), za sve to će se, zaista, odgovarati.
Svijest o ovom ispitivanju predstavlja upozorenje za čovjeka koji ove dijelove tijela upotrebljava za dobro i nikada se njima ne koristi na putu nasilja i griješenja.
Također, nekada se ljudska odgovornost odnosi na način izvršavanja pojedinačnih i zajedničkih obaveza, kao i vraćanje amaneta. Slabost i nedostatnost u izvršavanju ovih odgovornosti vodi čovjeka u propast,
kao što kaže časni Kur’an: Mi smo Nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je, zaista, nepravedan i neuk.
Čestiti ljudi sa sviješću o težini vlastite odgovornosti ulažu krajnji trud i napor kako bi na Ovom svijetu, pred onima koji imaju neko pravo kod njih, bili dostojanstveni i kako bi na Drugom svijetu na sudu Božije pravde bili čista obraza.
Oni veoma dobro znaju da ako na Ovom svijetu uspiju izbjeći ispitivanje od onih koji kod njih imaju neko pravo, na Drugom svijetu neće biti nikakvog izlaza i zasigurno će biti pitani,
kao što Kur’an kaže: I zaustavite ih, oni će biti pitani.
Tamo neće biti nikakve prilike za poricanje. Uzvišeni Bog kaže: Čitaj knjigu svoju, dosta ti je danas što ćeš sam pred sobom svoj račun polagati!
Izvor: Ahmad Vaezi, Fondacija “Mulla Sadra”, str. 228.-229