Reforma opće kulture osovina je svih drugih poslova
Rad na reformi opće kulture važniji je od svih drugih aktivnosti jer je ovaj posao osovina svih drugih poslova. Objavljivanje knjige treba služiti popravljanju opće kulture, film treba biti snimljen za popravljanje stanja opće kulture, umjetnost treba biti usmjerena ka reformi opće kulture.
Radio i televizija trebaju u svim svojim programima – umjetničkim, informativnim, dokumentarnim – stalno raditi u korist opće kulture.
Učenjaci, imami džuma-namaza, govornici, predavači, poštovana i velika vjerska zajednica – u bilo kojem području da se nalaze – trebaju se zalagati na putu širenja ispravne islamske kulture; neki da analiziraju, neki da tumače kur’anske ajete, a neki da izlažu i objašnjavaju predaje i govore Čistih Imama, mir s njima.
Glavno usmjerenje štampe treba biti reforma opće kulture. Organizacije koje su posebno zadužene za islamsku promidžbu – kao što je Organizacija za islamsku promidžbu i sektori koji joj pripadaju i koji su uz nju – trebaju se truditi na tom polju.
Ukoliko, ako Bog da, bude postojalo jedno usklađeno ispravno usmjereno nastojanje, naš narod je spreman na prihvatanje.
Pored toga, posebno svojstvo ovih temeljnih političkih pojava jeste da se pretvaraju u suštinske osobine ljudi i, kao posljedica, prenose se iz naraštaja u naraštaj i zapravo postaju primordijalne, tj. postaju dio prirode pripadnika nekog društva i postaju poput samih suštinskih osobina.
A ako se ljudi nekada, iz nekih razloga, ipak odvoje od njih, uz malo povoda one im se brzo i ponovo vraćaju.
Ako ne radimo na općoj kulturi, zaostat ćemo i u privrednom razvoju
Ako ne radimo na općoj kulturi, zaostat ćemo i u privrednom razvoju.
Kako mi možemo među istraživačima u zemlji ili u administrativnoj radnoj sredini oživjeti duh nastojanja i zauzimanja?
Administracijski posao ima izravan odnos sa privrednim razvojem. Ako vi privredne planove predate u ruke neke pogrešne, deformirane birokratije, bez svijesti o radu i bez potrebne razine znanja i pismenosti o kakvoći posla, ona će ih upropastiti i neće biti ni željenih učinaka.
Kako možemo u ovaj naš birokratski kompleks – koji sačinjava naš ogromni administrativni aparat – ubrizgati potrebnu svijest o poslu i savjesnosti? Ili, kako možemo u području proizvodnje, izgradnje ili stvaranju radnih, trudbeničkih sredina u tvornicama provesti u djelo preporuku islama u kojoj se kaže: “Neka se Allah smiluje onome ko nešto radi, pa to uradi valjano i pouzdano!”
Kako naviknuti radnika na djelotvorno zauzimanje i najveće moguće zalaganje u proizvodnji? Ili, šta da učinimo da spriječimo da pojedinac izbjegava radne obaveze u prilikama kada drugi imaju jaku želju za radom i više se pri tome trude?
Kako možemo u našim planovima privrednog razvoja uvažiti duh rada, ozbiljnost u radu, savjestan rad i ispravnost rada bez podizanja opće kulture društva i bez navikavanja ljudi na kulturu rada, savjesnost u radu i na saznanja koja se odnose na rad?
Dakle, vidite, sve se opet vraća na kulturu.
Postojeće slabosti u općoj kulturi
U pitanju opće kulture upravo je onako kao što zapažamo.
U našem društvu – naprimjer, u labirintu birokratije i državnog aparata, posebno u nekim službama na koje postoje brojne pritužbe – poslovi se ljudima ne obavljaju blagovremeno, odgađaju se za sutra i prekosutra i ne saobraća se saosjećajno i susretljivo sa ljudima, a to je usljed oboljenja I manjkavosti kulture.
Također, ako smo u prilici da ustanovimo da se naši istaknuti intelektualci na univerzitetima, stručnim radionicama i istraživačkim centrima ne posvećuju dovoljno uvođenju novina ako one istraživaču ne donose prihode i popularnost, a zahtijevaju mnogo truda, istovremeno se usmjeravajući ka jednostavnijim i lakšim poslovima – riječ je zapravo o svojevrsnoj bolesti kulture.
Izvor: Sejjid Ali Hamenei, Temelji islamske kulture, sv.1, s perzijskog preveo Sabahuin Šarić, fondacija Mulla Sadra u BiH, Sarajevo 2014.