Za nastojanje na putu stizanja žene do željenog položaja sa pojedinačnog I društvenog stanovišta mogu se, gledano iz kulturnog i pravnog ugla, zamisliti dvije vrste cilja. Jedan je da se trudimo kako bi žena stigla do njenog egzistencijalnog savršenstva, da se borimo, da pišemo i govorimo.
Znači, da žena u društvu prvo stigne do svog ljudskog i istinskog prava, a potom da se razviju njene sposobnosti i da ostvari istinski ljudski razvitak te, na kraju, da dostigne ljudsku potpunost.
Da se žena u društvu pojavi u obliku savršenog čovjeka, čovjeka koji može pomoći u napretku čovječanstva i svoga društva te da, u granicama svojih mogućnosti, radi na pretvaranju svijeta u uzvišeni Džennet i ljepotu.
Druga vrsta cilja je da mi iz ovog govora, nastojanja i, eventualno, borbe želimo izazvati neki vid sukoba, razdvajanja i neprijateljskog natjecanja između muškarca i žene i da izgradimo svijet koji počiva na natjecanju, kao kada se u nekoj zajednici muškarci nalaze na jednoj, a žene na drugoj strani, pa se bore za sticanje nekih postignuća te žena želi da u ovom dijelu savlada muškarca i bude nadmoćna.
Da li je to cilj?
Prvi cilj je islamski, a drugi je površan i u nastojanjima koja se preduzimaju u zapadnjačkim zemljama mi više zapažamo odbacivanje osnova ovog drugog cilja.
Izvor: Sejjid Ali Hamenei, Temelji islamske kulture, sv.1, s perzijskog preveo Sabahuin Šarić, fondacija Mulla Sadra u BiH, Sarajevo 2014.