Prirodno je da u društvu postoje osobe koje obraćaju pažnju na neka od ova tri pobrojana svojstava dok na druga ne obraćaju nikakvu pažnju. Nekog zanimaju vrijednosti, ali ne obraća pažnju na napredak i promjenu.
Neki opet obrnuto, obraćaju pažnju na napredak i promjenu – govore o promjenama I inovacijama – ali ne pridaju važnost vrijednostima. Nije da to ne prihvataju – oni to također prihvaćaju – ali njihovo glavno pitanje nije pitanje vrijednosti, nego pitanje napretka, promjene i izmjene.
Neki drugi opet obrnuto, ne da ne vjeruju u promjene, ali glavnina njihove pažnje usmjerena je na očuvanje vrijednosti. U području vrijednosti neko više obraća pažnju na pitanje religioznosti i vjerovanja ljudi, neko drugi se više zanima za oslobađanje zemlje iz omče velikih sila, dok se treći usmjerava na pitanje slobode u zemlji; konačno, neko se najviše zanima za pitanje morala.
Naravno, to je prirodna stvar i nije ništa neobično što je tako. Najbolje je da svi obrate pažnju na sve sastavnice ove pojave. Ali, ako je određeni broj pojedinaca obratio pažnju na jednu, a drugi na drugu, to je veoma dobro – oni onda mogu dopunjavati jedni druge.
Oni koji u društvu pridaju značaj vrijednostima, nadopunjuju one koji pridaju značaj napretku i promjeni. Oni koji pridaju značaj promjeni i napretku nadopuna su onima koji obraćaju pažnju na vrijednosti. Naravno, dolazi i do razilaženja u mišljenju, ali ta razilaženja nisu važna.
Moguće je da oni koji poklanjaju više pažnje vrijednostima napadnu one koji poklanjaju više pažnje napretku, govoreći: Vi zanemarujete i ne poštujete vrijednosti! Ili, oni koji daju veći značaj promjenama kažu onima koji im pridaju manju pažnju, ali se više okreću prema vrjednotama: Vi se ne obazirete na napredak i promičete statičnost! Ovo postoji u društvu ili je moguće da se dogodi, ali nije smetnja i nije važno. Treba da jedni druge podnose I prihvataju.
Kada temelj – koji podrazumijeva vrijednosti i kretanja u okviru tih vrijednosti – svi u potpunosti prihvataju, to što neki manje obraćaju pažnju na jedan dio, a više pokazuju pažnju prema drugom dijelu, ne dobiva poseban značaj.
Ne treba biti svađe. Granica koja postoji među njima nije istinska i određujuća granica. Mogu zajedno uspostaviti jedno opće jedinstvo; oblikovati samosvojnost islamskog i revolucionarnog društva i zapravo djelovati kao dvije strane.
Dvije strane, znači dva krila jedne te iste ptice. Ako se oba krila jedne ptice dobro razmašu, ptica će ići uvis i naprijed. Oni koji su privrženi vrijednostima, ako dobro sačuvaju tu privrženost – a usto ne budu nehajni ni za promjene – i oni koji su privrženi promjeni, napretku, koračanju naprijed, ka izmjeni i preobražaju, ukoliko to sačuvaju – a, naravno, obrate pažnju i na vrijednosti – društvo će sa obje strane imati koristi I obje strane će djelovati u korist društva, upotpunit će Revoluciju i ostvarit će se napredak u okrilju vrijednosti što može biti dobro…
Izvor: Sejjid Ali Hamenei, Temelji islamske kulture, sv.1, s perzijskog preveo Sabahuin Šarić, fondacija Mulla Sadra u BiH, Sarajevo 2014.