Farabi kao i Aristotel smatra da dugo i uzastopno ponavljanje djela koja su u skladu sa bilo kojom moralnom odlikom bivaju uzrokom pojave te moralne odlike u čovjekovoj duši.
Dakle ako su djela koja čovjek stalno čini u skladu sa vrlinama, onda će to prouzrokovati pojavu vrline, a ako su ta djela u skladu sa porocima, moral stečen ponavljanjem tih djela bit će poročan.
Naravno vrli ili poročni oblici duše koji su se u čovjeku ustalili, glede mogućnosti promjene nisu jednaki. Neki pomoću ponavljanja kontrarnih djela (kontrarno ustaljenom moralu) i pojavom navike nestaju, a neki samo oslabe.
Svakako moguće je da neki ne nestaju ili da ne oslabe, ali može se pomoću strpljenja i vladanja dušom uzdržati od činjenja djela koja su u vezi sa tim oblicima duše.
Metoda koju Farabi predlaže za promjenu moralnih odlika sa drugim moralnim odlikama sadržava sljedeće faze: prvo, svaki pojedinac treba prepoznati koje moralne odlike posjeduje.
Da bi došlo do prepoznavanja, mora da uvidi djela koja s lahkoćom čini i od čijeg činjenja uživa i zadovoljan je, da vidi kakva su djela, da li su lijepa ili ružna.
Nakon toga ako su mu djela lijepa, mora se truditi da sačuva taj oblik duše koji prouzrokuje pojavu lijepih djela, ali, ako su djela koja se sa lahkoćom javljaju, u skladu s pokuđenim moralom, naime ako njegova djela nisu lijepa, onda mora se potruditi kako bi promijenio svoj moral.
Dakle, jedan od nužnih preduvjeta za kretanja prema promjeni i popravljanju morala je spoznaja lijepog djela.
Izvor: Sejjid Ali Hamenei, Temelji islamske kulture, sv.1, s perzijskog preveo Sabahuin Šarić, fondacija Mulla Sadra u BiH, Sarajevo 2014.