Društva se po jednoj općoj podjeli dijele na dvije vrste: potpuna i nepotpuna.
Potpuno društvo jest društvo koje neovisno od drugih društava osigurava neophodnosti za nastavak života i dostizanje savršenstva svojih članova.
Nekada potpuna društva unutar sebe sadržavaju druga potpuna društva. Na taj način otkrivamo postojanje tri vrste potpunih društava: veliko društvo, srednje društvo i malo društvo.
Veliko društvo (ijtimā‘i ‘uzmā) predstavlja zbir društava koji su na naseljenim područjima zemlje.
Srednje društvo (ijtimā‘i yek ummat) ili društvo srednje veličine je društvo kojeg sačinjava jedan ummet. Ummet (srednje društvo) se prepoznaje pomoću tri stvari:
1) porijeklo ili etnička pripadnost, što Farabi naziva prirodno stvaranje;
2) svojstva, naime, prirodne karakteristike;
3) jezik.
Prva i druga karakteristika su po stvaranju dok je treća karakteristika konvencionalna.
Malo društvo je društvo kojeg sačinjavaju stanovnici jednog grada.
Grad, ustvari, predstavlja najmanju vrstu potpunog društva. S obzirom da je moguće da se ljudi jednog etničkog porijekla, koji imaju slična svojstva i isti jezik okupe u više gradova i srednje društvo (ummat) može sadržavati više gradova unutar sebe.
Grad ne podrazumijeva geografsko područje koje bi bilo mjesto stanovanja jednog društva; već grad čine oni koje žive u tom mjestu. I kada govorimo o upravljanju gradom misli se na upravljanje poslovima članova jednog ovakvog društva.
Također i sama nepotpuna društva imaju podjele. Zajednice stanovnika sela ili gradskih kvartova i kuća, koji sačinjavaju najmanje jedinke društva, su vrste nepotpunih društava.
Zasnivanje grada koji je najmanje potpuno društvo je neophodan uvjet da bi čovjek dostigao svoja savršenstva. Upravo zbog ovoga, Farabi to smatra prvim stupnjem čovjekovog savršenstva.
Smatra da se najbolje dobro (khayri afdal) I krajnje savršenstvo (kamāli nihā’i) mogu steći posredstvom građanskog društva.
On izvršavanje građanskih dužnosti vidi kao put dostizanja savršenstva, čak i odigravanje društvene uloge i izvršavanje dužnosti koji proizlaze iz društvenog ugovora u društvu, na svjestan ili nesvjestan način bivaju izvorom pojave savršenstva u jedinkama društva.
Izvor: Muhammed Fath Ali Khani, Ali Rida Fasihizadah i Ali Naqi Fakihi, Stavovi islamskih mislioca o edukaciji i odgoju, s perzijskog preveli Lutfi Akbaš i Amar Imamović, fondacija Mulla Sadra u BiH,Sarajevo 2008.