Svaka moć žudi postići svoje savršenstvo po biti i osjeća boli zbog pojave suprotnosti tih savršenstva kod sebe, naprimjer moć vida žudi za svjetlosti i uznemirava se zbog tame.
Sada, ako su inteligibilije savršenstva razumne duše, zašto onda duša ne žudi za postizanjem tih savršenstava i zašto joj nije muka od neznanja koje je njihova kontrarnost?
Sheykh na gornje pitanje odgovara na sljedeći način: uzrok nepostojanja žudnje i neosjećanje boli od neznanja je u nama samima, a ne u inteligibilijama.
Uzrok nevoljkosti za stjecanje inteligibilija je zaokupljenost duše osjetilnim stvarima koje dušu sprečavaju od obraćanje pažnje na inteligibilije i sve dok ne obrati pažnju na inteligibilije, neće moći ostvariti užitak, naravno neće osjećati ni žudnju.
Također i uzrok neosjećanja boli od kontrarnosti inteligibilija (od neznanja) je to što (neznanje) stalno postoji u duši i ne obnavlja se tako da je čovjek koji se bavi nekim drugim poslom ne primjećuje i ne osjeća bol. Nakon što se duša odvoji od tijela iščezavaju prepreke i nemar koji su sprečavali percipiranje i žudnju za postizanjem savršenstva.
To je vrijeme kada duša obrati pažnju na svoje lišenosti od savršenstva i osjeća bol zbog toga što nije stekla blaženstvo.
Naravno po mišljenju Ibn Sīnāa tijelo u duši dovodi do pojave oblika koji su kontrarni njenoj supstanci.
Ovaj oblik (hay’at) nakon smrti uzrokuje mnoštvo boli i tuge, a s obzirom da je akcidentalna neće biti stalna.
Prema tome spomenuta bol i patnja nije vječna i na kraju će sa iščezavanjem ovog oblika i čišćenjem duše nestati i duša će postići svoje specifično blaženstvo.
Izvor: Muhammed Fath Ali Khani, Ali Rida Fasihizadah i Ali Naqi Fakihi, Stavovi islamskih mislioca o edukaciji i odgoju, s perzijskog preveli Lutfi Akbaš i Amar Imamović, fondacija Mulla Sadra u BiH,Sarajevo 2008.