Složenost čovjekovog štastva i njegov ulazak u postojanja kao bića složenog od dvije različite supstance, zauzima važno mjesto u učenju Ikhwāna, tako da uvjerenost u neka neispravna vjerovanja smatraju proizašlim iz nevjerovanja u nematerijalnosti i neovisnosti egzistencije duše.
Također, nemarnost i neobaviještenost o duši smatraju povodom za propast i vjerovanjima koja su pomiješana s nevjerovanjem.
Osobu koja nije spoznala svoju dušu drže osobom koja je lišena poimanja duhovne stvari i njegovo ishodište vide u poricanju duhovnih istina.
Ikhwāni zbog pažnje i važnosti koje pridaju dokazivanju postojanja duše i njene nematerijalnosti u svojoj Enciklopediji su iznijeli neke dokaze, iako oni stjecanje obaviještenosti o ovoj tajnovitoj nauci drže veoma teškim i ubrajaju je u nauke kojima su tajne skrivene i teško razumljive i koju poznaju samo učenjaci; no oni ipak ne odustaju od iznošenja argumenata.
Na jednom mjestu se pozivaju na živote vjerovjesnika i bogougodnika i uvjerenja mudraca, a nekada se oslanjaju na klimavu retoriku, kao kada kazuju: “Kada god neki čovjek umre njegovi ga oplakuju. Zasigurno oni ne plaču zbog njegovog tijela, jer je njegovo tijelo još među njima, ukoliko bi željeli, pomoću lijekova ga mogu očuvati. Ne plaču ni zbog toga što su prije viđali da se kreće I djeluje, a sada to ne vide; jer on se ne kreće i ne djeluje i prilikom sna, ipak niko se zbog toga ne žalosti; dakle oni oplakuju njegovu dušu zbog žalosti uslijed njenog odlaska.”
Ikhwāni u cilju dokazivanja egzistencije i nematerijalnosti duše služe se stvarima kao što su jedinstvo i združenost vjernika ili posjete mezara čestitih, bogougodnih, dobrih i slično.
Najmanje na dva mjesta kazuju: “Očitovanja učinaka poput osjećanja, kretanja, zvukova i djela od strane tijela u vrijeme života i neočitovanje toga nakon smrti je dokaz da se netjelesna supstanca odvojila od tijela.”
Jedan od dokaza koje navode u vezi ovog pitanja je postojanje čini koji se odvijaju bez upotrebe čulnih organa i kretanja udova; poput mišljenja, kao onda kada se čovjek utopi u oceanu misli, moguće je da čovjekova osjetila ne primjećuju čak i osjetilne stvari, dok oko i uho vide i čuju ono što se nalaze u okolini.
Oni ovdje prigovaraju svojem govoru, kazujući: može se reći “mišljenje” se ne odvija na način apsolutno bez upotrebe organa tijela, već u toku mišljenja se koristi srednji dio mozga koji se nalazi u sredini lobanje.