Ibn Sīnā u knjizi Ishārāt wa-t-tanbīhāt, nakon pojašnjenja jedinstva duše, osvrće se na pitanje povezanosti duše i tijela i njihove otvorenosti spram međusobnih utjecaja.
Tjelesne čini poput osjećanja, imaginacija, srdžbe i slično uzrokuju pojavu oblika u duši kojih na početnom stadiju nazivaju pokornost (idh‘ān) i postepeno ponavljanje ovih čini uzrokuje ustaljenje tih oblika u duši da bi se na kraju pretvorile u ustaljena svojstva duše (malakah).
Na drugoj strani oblici i kvaliteti duše također utječu na tijelo: kao što poimanja Veličanstva Božijeg i razmišljanja o Kraljevstvu Božijem nekada uzrokuju drhtanje tijela i reakciju vlasi na tijelu. Sheykhu-r-ra’īs u Qānūnu navodi primjere u vezi utjecaja koje tijelo prima od duše.
Među njima su: promjena temperamenta čovjeka pod utjecajem radosti ili straha, ili izlučivanje pljuvačke i osjećaj tuposti zubi kada vidimo nekoga ko jede nešto kiselo. On je uvjeren da ovi utjecaji sežu dotle čak da nekada lice novorođenčeta bude slično licu osobe koju roditelji zamišljaju prilikom spavanja.
Sheykh u desetom poglavlju Išārāta “o tajnama znamenja” (Asrāru-l-ayāt) bavi se pojašnjavanjem uzroka javljanja začuđujućih i natprirodnih djela kao što su dugo vrijeme podnošenja gladi, obavještavanja iz skrivenog svijeta i činjenja djela koja su izvan mogućnosti čovjeka.
Izvor ovih djela vidi u primanju međusobnih utjecaja duše i tijela.
Snaga duše prouzrokuje povećanje snage tijela, a i loš temperament tijela utječe na dušu.
Izvor: Muhammed Fath Ali Khani, Ali Rida Fasihizadah i Ali Naqi Fakihi, Stavovi islamskih mislioca o edukaciji i odgoju, s perzijskog preveli Lutfi Akbaš i Amar Imamović, fondacija Mulla Sadra u BiH,Sarajevo 2008.