U spisima Ibn Sahnūna nisu izravno navedeni ciljevi poduke i odgoja, već se prema tome odnosilo kao prema nečemu potpuno jasnom.
Međutim, iz cjelokupnosti njegova djela mogu se sagledati ciljevi koje je on vidio u poduci i odgoju.
Većina tih ciljeva proizlaze iz zahtijeva vjerskog odgoja sljedećim redoslijedom:
1. Djeca u društvu koja imaju sposobnost učenja obavezno trebaju da se opismenjavaju, da znaju čitati i pisati i društvo postepeno da izbave iz nepismenosti.
Ovo je pohvalno i u očima Zakonodavca i razumnih ljudi i ubraja se u nužna pitanja jedne zajednice. Ibn Sahnūn opismenjavanje svrstava u prioritetna pitanja zajednice i kaže:
“Nužna obaveza ljudi je da im učitelji podučavaju djecu, a ako se to ne učini zajednica će ostati nepismena.”
2. Po mišljenju Ibn Sahnūna jedan od ciljeva poduke i odgoja jeste podučavanje Kur’anu i upoznavanje sa njime, jer se upoznavanjem sa Kur’anom mogu primijeniti Božiji zakoni u ovozemaljskom životu i pod okriljem posebne milosti Božije pronaći put usavršavanja i uzdizanja i ostvariti pravi cilj.
Na početku knjige Ibn Sahnūn navodi nekoliko predaja o podučavanju i učenju Kur’ana, koje ukazuju da je podučavanje i učenje Kur’anu vrlina. I učitelj i učenik su pod posebnom Božijom pažnjom i milosti.
Uz pomoć Kur’ana oni se mogu uspeti ljestvama savršenstva do krajnjeg cilja. U nastavku ćemo navesti nekoliko tih predaja. Poslanik, s.a.v.a. je rekao:
“Najbolji među vama je onaj koji se uči Kur’anu i podučava ga drugima.”
Također, Poslanik je rekao: “Dvije su skupine dobri robovi Božiji.”
Neko je upitao: “Koje su to dvije skupine”
Poslanik reče: “To su hafizi Kur’ana i izabranici Božije blizine.”
Ali ibn Abū Tālib, a.s. prenosi od Poslanika, s.a.v.a. da je rekao: “Gospodar posredstvom Kur’ana uzdiže narode.”
Navođenje ovakvih predaja na početku knjige jasno govori o tome da je Ibn Sahnūn učenje Kur’ana i njegovo primjenjivanje u životu smatrao jednim od važnih ciljeva poduke i odgoja.
3. Po mišljenju Ibn Sahnūna učenike treba podučiti vjerskim normama ponašanja i odgojiti ih u kulturi vjere. Jačanjem sklonosti u učenicima ka duhovnim radnjama, s posebnim osvrtom ka vjerovanju u Boga, i formiranjem navike obavljanja namaza, molitvi i dova treba ih obavezati vjerom i vjerskim moralom. Treba stalno brinuti, upućivati i voditi učenike ka dobrim djelima kako ne bi praktično zastranili.
Ibn Sahnūn čestim ponavljanjem izraza “budući da je to njihova vjera” u svom djelu naglašava neophodnost podučavanju vjerskom ponašanju i moralu, a podučavanje pojedinaca vjerskim temeljima ubraja u važne zadaće svakog učitelja.
Sljedeći navod od Ibn Sahnūna na dobar način osvjetljava cilj vjerske poduke i odgoja:
“Učitelj treba podučiti svoje učenike vjerskoj kulturi i ponašanju, jer je Uzvišeni Bog obavezao učitelje na savjetovanje i brigu o njihovim stanjima.”
Izvor: Muhammed Fath Ali Khani, Ali Rida Fasihizadah i Ali Naqi Fakihi, Stavovi islamskih mislioca o edukaciji i odgoju, s perzijskog preveli Lutfi Akbaš i Amar Imamović, fondacija Mulla Sadra u BiH,Sarajevo 2008.