Zbog tajnovitosti koje su Ikhwānu-s-safā imali, njihovi životi su obavijeni mnoštvom nejasnoća, tako da se čak i imena autora ove enciklopedije ne znaju sa sigurnošću, ipak na osnovu pretpostavki i intuicije neki naučnici su predstavljeni kao autori Enciklopedije i članovi ove skupine.
Među njima su: Abū Sulayman Muhammed bin Ma‘sharbasti, poznat kao Muqaddasi, Abū-l-Hasan Ali ibn Hārūn Zanjāni, Abū Ahmed Mihrjāni Awfi, Muhammed ibn Ahmed Nahrjūri, Abū-l-Hasan Awfi i Zajd ibn Rufā‘.
Abū Hayyan Tawhidi u vezi Zajda ibn Rufā‘a kazuje: “Zbog toga što je govorio o svemu i trudio se oko svega i zbog raznovrsnosti onoga što se očituje iz jasnoće govora i moći jezika, njegovo stanje ostaje nepoznato i ne može se reći da pripada bilo kojoj školi.”
Čak i kada bi osobe kojima su imena gore nabrojana bili stvarni autori poslanica, opet pravo lice Ikhwānu-s-safā ne bi bilo jasno prepoznatljivo, jer same ove osobe su nepoznate ličnosti.
Zamagljenost historije Ikhwāna prouzrokovalo je iznošenje međusobno oprečnih tvrdnji u vezi s njima.
Neki ih predstavljaju kao pripadnike qarāmita koji pripadaju ismailitima, opet drugi ih predstavljaju kao predvodnike nusayriyya.
Neki istraživači njihove misli predstavljaju kao mu’tezilitske, a neki njihove misli predstavljaju kao misli koje su u suprotnosti sa mu’tezilitskom školom.
Kada se obratimo poslanicama Ikhwāna izvor ovih razmimoilaženje u procjenjivanju Ikhwāna postaje jasan. Same poslanice Ikhwānu-s-safā sadržavaju takve raznovrsne i neusklađene misli, da je veoma teško autore tih poslanica dovesti u vezi sa bilo kakvom školom, pravcem ili određenim mezhebom.
Raznolikost misli i stavova Ikhwāna više je raznolikosti izvora koji su ih nadahnjivali.
Oni sami, izvore svojih znanja predstavljaju na sljedeći način:
1. knjige mudraca i filozofa;
2. knjige vjerovjesnika;
3. prirodoslovlje;
4. supstancije duša, rodova, vrsta, i njihovi dijelovi.
Premda oni knjige vjerovjesnika drže svojim glavnim osloncem za svoja znanja, ipak njihova prekomjerna sklonost ka proučavanju vjera i filozofije je postala izvor šarolikosti i neusklađenosti njihovih misli.
Svakako prilikom razmatranja njihovih stavova ne treba iz vida ispuštati dvije važne činjenice: prvo, neislamski izvori njihovih vjerskih uvjerenja i njihov način korištenja tih izvora, drugo, specifičnosti vremena u kojem su živjeli i razni utjecaji na njihov mezheb.
Izvor: Muhammed Fath Ali Khani, Ali Rida Fasihizadah i Ali Naqi Fakihi, Stavovi islamskih mislioca o edukaciji i odgoju, s perzijskog preveli Lutfi Akbaš i Amar Imamović, fondacija Mulla Sadra u BiH,Sarajevo 2008.