Čovjek je stvoren takvim da njegovo dostizanja vlastitih egzistencijalnih savršenstava ima potrebu osiguranjem određenih preduvjeta, a što je izvan moći čovjeka kao jedinke.
Za osiguranja ovih potreba zasnivaju se ljudska društva. U društvu svaka jedinka na putu dostizanja svoga savršenstva koristi se s pomoći drugih tj. u društvu, pored osiguravanja prirodnih potreba i neophodnosti za svoj život, nalazi i ono od čega mu ovisi dostizanje savršenstva.
Grad je najmanji društveni oblik u kojem se osiguravaju sve potrebe neophodne za život i savršenstvo čovjeka. Na ovaj način grad se razlikuje od mahale i porodice, jer porodice i mahale nisu društva koja su neovisna od drugih porodica i mahala, međutim grad je društvo koje u svojoj cjelini osigurava sve potrebe čovjeka koji se kreće prema savršenstvu.
S druge strane, srednja društva (ummat) su društva koja su veća od gradova; jer u svakom srednjem društvu se mogu vidjeti manje društvene zajednice koje, neovisne od svakog društva, mogu osiguravati neophodna sredstva za život i savršenstvo svojih članova.
Dakle, grad je najmanje društvo koje je potpuno, a po ovoj definiciji biti potpuno društvo znači biti u mogućnosti neovisno osiguravati neophodnosti za život i savršenstvo čovjeka.
Izvor: Muhammed Fath Ali Khani, Ali Rida Fasihizadah i Ali Naqi Fakihi, Stavovi islamskih mislioca o edukaciji i odgoju, s perzijskog preveli Lutfi Akbaš i Amar Imamović, fondacija Mulla Sadra u BiH,Sarajevo 2008.