Ikhwāni u potrazi za korijenima čovjekovog morala sklonost ka opstanku i izbjegavanje nestanka drže važnim temeljem i zakonom, u kojem su korijeni čovjekovih suštinskih želja, i moralna svojstva čovjeka proizlaze iz želja koje utječu na cjelokupno ponašanje čovjeka.
U vezi moralnih svojstava koji su načela i temelji drugih moralnih svojstava, koristeći se nadahnućem iz Poslanikovog (s.a.v.a) kazivanja u tumačenju ajeta
“Ti sa svakim – lijepo! I traži da se čine dobra djela, a neznalica se kloni!” (Al-A’raf, 199.), sedam svojstava predstavljaju kao najosnovnija moralna svojstva čovjeka. Poslanik (s.a.v.a.) u komentaru spomenutog ajeta je poručio:
“U ovom ajetu je sabran plemeniti moral, a on (se sastoji) od sedam stvari: opraštanje tvoje onome ko ti čini nasilje, udjeljivanje tvoje onome ko ti uskraćuje, posjećivanje tvoje onoga ko te napušta, tvoje činjenje dobra onome ko ti nanosi štetu, tvoje savjetovanje i dobrohotnost prema onome koji s tobom nepošteno postupa, tvoje traženje oprosta za onoga ko te kori i tvoja blagost i strpljivost prema onome ko s tobom srdito postupa.”
Ikhwāni smatraju da su ova svojstva koja predstavljaju plemeniti moral u suprotnosti sa čovjekovom prirodom, što znači da su čovjekove prirodne sklonosti suprotne ovom plemenitom moralu.
Oni su raspravljali i o korijenima pokuđenog morala ili poročnostima morala.
Na primjer oholost, pohlepu i zavist smatraju izvorima grijeha i korijenima zla, i svaka od njih ima svoje grane.
Na drugom mjestu korijene većine zala, koji su rašireni među ljudima, vide u intenzitetu privrženosti Ovome svijetu i pohlepi prema strastima, užitku, ovosvjetskom vodstvu i u čežnju za vječnim opstankom na Ovom svijetu; i suprotno: izvor svih dobara i korijen svih vrlina vide u sustezanju (zuhd) u Ovom svijetu, u neznatnosti sklonosti prema strastima i užicima Ovog svijeta, u privrženosti Budućem svijetu, u prisutnosti stalnog sjećanja na proživljenje i u pripremnosti za putovanje ka Budućem svijetu.
Svako od načela i korijena pokuđenog morala ima svoje grane.
Sljedeće slučajeve možemo navesti kao grane oholosti ili kao osobine slične oholosti: zadivljenost svojim stavovima, ustručavanje od prihvaćanja i priznanja istine, neprihvaćanje obaveznog propisa, kršenje zakona, činjenje nasilja kada se posjeduje moć, nepravednost u kupoprodaji i pogodbi, nevoljkost u izvršenju vjerskih obaveza, drskost I grubost u odbijanju istine, nedolično izražavanje i maloumnost u obraćanju, svađalačka raspoloženost, tvrdoglavost i glupost u svakodnevnom životu, omaložavanje drugih ljudi, hvalisavost i poricanje vrlina drugih.
Prema viđenju Ikhwāna i pohlepa (tama‘) može biti izvor pokuđenih stanja i djela kao što su: žurba u poslu, stavljanje u teškoće duše i tijela, opterećivanje duše s ciljem sakupljanja i stvaranja zaliha, nagomilavanje i stvaranje monopola na određenu robu zbog straha od siromaštva, škrtost, nedovoljno okorištavanje sa postojećim i neokorištavanje sa zalihama, nepovjerenje prema povjerljivim osobama, klevetanje pouzdane osobe, pronevjera amaneta, želja za kršenjem zabrana (harām), lažljivost i sl.
Također i zavist ima slične i njoj prateće osobine kao što su: zloba, pronevjera, spletkarenje.
Ova svojstva prouzrokuju ispoljavanje neprijateljstva, agresivnosti, srdžbe, tvrdoće srca, poročnosti, ratobornosti, krvoprolića i sl. I kada ne postoji mogućnost za ispoljavanje ovih djela onda zavist rezultira spletkarenjem, prevarom, lukavstvom, prenošenjem tuđe priče, ogovaranjem, klevetanjem i laži i prouzrokuje raskol zajednice, pretvara se u tugu, žalost i sl.
Svaka od tri poročna svojstva koja sačinjavaju izvore poročnog morala su svoja mjesta zauzeli u duši čovjeka na osnovu mudrosti i koristi.
Svrha postojanja oholosti (kibr) u čovjekovom biću je to što veličina duše uzrokuje pojavu moćnih ličnosti koje su sposobne za vodstvo i upravljanje poslovima.
Također i pohlepa uzrokuje da čovjek osigura svoje potrebe, a zavist prouzrokuje takmičenje u želji za Božijim blagodatima.
Izvor: Muhammed Fath Ali Khani, Ali Rida Fasihizadah i Ali Naqi Fakihi, Stavovi islamskih mislioca o edukaciji i odgoju, s perzijskog preveli Lutfi Akbaš i Amar Imamović, fondacija Mulla Sadra u BiH,Sarajevo 2008.