Duša posjeduje pet tjelesnih i pet duhovnih moći.
Tjelesne moći su upravo pet poznatih čula: vid, sluh, dodir, okus i miris,
a duhovne moći su: moć imaginacije, mišljenje, memorija, razum i stvaralaštvo (sāni‘ah).
U vezi kakvoće svake od tjelesnih i duhovnih moći i međusobnim vezama njihovih djela govorit ćemo u raspravi o “osjetilnoj percepciji”.
Svaka od tjelesnih moći pripada jednom od organa čovjekovog tijela i svoja djela obavlja posredstvom tog organa. I ta moć se naziva dušom tog organa; naprimjer, moć vida, koja je jedna od moći duše, naziva se “duša oka”, a moć sluha naziva se “duša uha” i dalje i “duša jezika”, “duša nosa”.
Na osnovu rečenog čula se definiraju na sljedeći način:
čula su pet tjelesnih instrumenata: oko, uho, jezik, nos i čulo dodira.
Osjetilne moći su duhovne moći duše i svaka od njih pripada samo jednom organu tijela.
Ove tri vrste duše (vegetativna, životinjska i razumna) su poput rodova kojima su ove moći vrste, a djela ovih moći su poput njihovih jedinki.
Također i duhovne moći duše su povezane sa tijelom, tako da moći imaginacije, mišljenje i memorije se redoslijedom nalaze na prednjem, srednjem i zadnjem dijelu mozga.
Izvor: Muhammed Fath Ali Khani, Ali Rida Fasihizadah i Ali Naqi Fakihi, Stavovi islamskih mislioca o edukaciji i odgoju, s perzijskog preveli Lutfi Akbaš i Amar Imamović, fondacija Mulla Sadra u BiH,Sarajevo 2008.