Postojana svojstva duše utječu na čovjekovo ponašanje I njegove odluke.
Oni koji su ukrasili svoju dušu moralnim vrlinama, prilikom donošenja odluka i djelovanja čine prave izbore, dok oni koji dušu zaprljaše porocima, kada trebaju djelovati, ne mogu napraviti pravi izbor.
Samozadivljenost (‘udžb) i oholost ubrajaju se u ove poroke.
Imam Ali, a.s., kaže: Samozadivljenost uništava mogućnost stjecanja ispravne spoznaje i predstavlja nevolju za čovjekov razum.
Imam Ali, a.s., obraćajući se svome čistom sinu Imamu Hasanu, a.s., kaže:
“Znaj, zaista je samozadivljenost neprijatelj ispravnosti (mišljenja i govora) i nevolja za razum.”
Obrativši pažnju kako na ove riječi tako i na iskustva, dolazimo do zaključka da samozadivljenost slabi moć određivanja istine i razlikovanja dobrog od lošeg te dovodi do mentalnog i praktičnog zastranjenja.
Samozadivljenost je razlog da se čovjek smatra boljim od drugih i da postane ohol, a ako neko podlegne ovoj duševnoj bolesti, neće biti od onih koji prihvataju istinu.
Oni koji o Allahovim znamenjima raspravljaju, iako im nikakav dokaz nije došao, u srcima njihovim je samo oholost koja ih neće dovesti do cilja željenog, zato moli od Allaha zaštitu, jer On, uistinu, sve čuje i sve vidi.
Izvor:“Čovjek u Islamu”, Ahmad Vaezi, s perzijskog preveo Sabahudin Šarić, fondacija “Mulla Sadra” u BiH, Sarajevo 2018.