Čovjekova društvenost
Čovjekova društvenost

Čovjekova društvenost

Iako nema sumnje da je čovjek društveno biće, postavlja se pitanje zašto je on društveno biće.

Da li bezbrojne, sveobuhvatne i raznovrsne ljudske potrebe, koje se ne mogu ostvariti bez pomoći drugih ljudi i saradnje s njima, predstavljaju razlog društvenosti ljudskih bića?
Ako je tako, onda je čovjek društveno biće zbog prisile, što znači da je primoran da živi u društvenom okruženju kako bi zadovoljio svoje potrebe Ili čovjek živi društvenim životom zbog toga što je on biće koje traga za savršenstvom i što se trudi da opstane, a bez saradnje i pomoći drugih ljudi nije moguće ostvariti bolje rezultate i veće savršenstvo!?

U tom slučaju, čovjek bi po svojoj prirodi bio društveno biće. Postavlja se pitanje da li društvenost ljudskih bića ovisi o prirodnoj ljudskoj potrebi za savršenstvom ili je ljudska priroda sazdana tako da čovjek živi društvenim životom i da je njegova bit društvenog karaktera?
To je pravo značenje društvene prirode čovjeka. Postoji mnogo teorija o društvenoj prirodi čovjeka i o tome šta je mjerilo toga.

Allame Medžlisi smatra da je čovjek društveno biće, jer želi da zadovolji svoje potrebe I ostvari određene koristi. Dakle, sam i bez pomoći drugih čovjek ne može zadovoljiti svoje potrebe, stoga je prinuđen da živi društvenim životom i u zajednici.
Također, zbog prirodne potrebe za druženjem, saradnjom i zajedništvom i zbog toga što njegov život ovisi o bliskosti i vezi sa drugim ljudima, čovjek je dobio naziv insan.

U nastavku ćemo ovu tezu uporediti sa mišljenjem Ibn Sine, Suhraverdija i Allame Tabatabaija po pitanju mjerila društvene prirode čovjeka.
U raspravi o nužnosti poslanstva i slanja poslanika, Ibn Sina ističe kako je osnovna razlika između čovjeka i životinja u tome što čovjek svoje potrebe ne može zadovoljiti sam, već to čini stvaranjem zajednica, saradnjom i zajedništvom sa drugim ljudima I podjelom rada.
Prema tome, čovjek je prinudno i iz neophodnosti društveno biće.

Šejh Išrak Suhraverdi, također, smatra da ljudi sami i bez saradnje sa drugim ljudima ne mogu obavljati svoje poslove i zadovoljavati svoje potrebe.
Zbog toga su prinuđeni da osnuju zajednice i vladavinu zakona.

Allame Tabatabai, nakon rasprave o stvaranju čovjeka, složenosti čovjeka od duše i tijela te nakon rasprave o teorijskim i praktičnim znanjima, ukazuje da je čovjek stalno u potrazi za opstankom i savršenstvom. Stoga, sam sebe obavezuje da iskoristi sve ono što ima uticaja i što je potrebno za njegov opstanak i savršenstvo i to koristi u svom životu.

Zbog toga se pravljenjem alata, instrumenata i pomagala priprema za bolje korištenje prirodnih dobara. Ovladava biljkama, životinjama i prirodnim pojavama i sebi obezbjeđuje odjeću, hranu, stan i ostale potrebe.

On se na tome ne zadržava, već nastoji da i pomoću drugih zadovolji svoje potrebe. Naravno, kao što on želi druge uposliti da mu služe, tako i drugi žele njega iskoristiti za svoje potrebe.
Na taj način neizbježno dolazi do nastanka društvenih zajednica i civilizacije.

Saradnjom i zajedništvom svih ljudi osiguravaju se dobrobit i koristi svih te se jamči opstanak i usavršavanje svakog člana zajednice.

Na osnovu gore navedenog može se reći da Allame Tabatabai smatra da je čovjek po prirodi društveno biće, dok Ibn Sina, Suhraverdi i Medžlisi smatraju da je čovjek društveno biće iz nužde.

Izvor: “Stavovi Islamskih mislilaca o obrazovanju i odgoju”, s perzijskog preveo Sedad Dizdarević, fondacija “Mulla Sadra” u BiH, Sarajevo 2016.