Među zapadnjačkim učenjacima postoji jedna pedagoška teorija čiji je zahtjev da sami odgoj služi za razvoj moći razuma i volje čovjeka, a istovremeno vjeruju da čovjek ne treba steći nikakvu naviku, bez obzira da li je to na šta se navikao dobra ili loša stvar, jer, po njihovom mišljenju, navika je apsolutno nepoželjna i loša stvar.
Vjeruju da navika, kada se nađe u čovjeku, vlada njime, čovjek neizbježno postaje prisan s njom I na kraju je ne može napustiti.
Nakon toga, djela koja čini neće biti zbog toga što to razum presuđuje, zato što je to presuda moralne volje ili zato što je to zaključio nakon promišljanja, već će djelo obavljati iz navike, a ako to ne učini, osjeća se loše.
Ljudi poput Kanta i Rousseaua nalaze se na čelu ove škole.
Rousseau u knjizi Emil kaže: “Moram navići Emila da se ni na šta ne navikne.”
Kant kaže: “Što je čovjekova navika veća, to je njegova nezavisnost I sloboda manja.”
Zato oni, suprotno definiciji u kojoj se odgoj opisuje kao tehnika izgradnje navika, vjeruju da je odgoj “tehnika za uništavanje navike”.
Ove riječi suprotne su uvjerenju etičara, koji moral tumače kao postojana duševna svojstva, jer oni vjeruju da vježbom i ponavljanjem u čovjekovoj duši moraju nastati dobra svojstva.
Allame Tabatabai, poput velikog broja islamskih učenjaka, također prihvata ovo važno odgojno načelo da ispravnost i spasenje imaju svoje razine i da čovjek ispravnim odgojem postepenim putovanjem dovodi sebe do tih duševnih položaja.
Ono što je važno u islamskoj metodologiji odgoja jeste dovođenje do procvata svih potencijala na ispravan način, a kada je riječ o duhovnim I unutrašnjim pitanjima, čovjek mora sebe postepeno osloboditi vezanosti za ovosvjetske materijalne stvari i naći se na ispravnom putu.
Allame Tabatabai tumačeći 14. i 15. ajet sure Al-A‘la kaže: “Riječ tazakka je u značenju da čovjek postane čist, a misli se na čistotu od degradiranja naklonjenošću materiji Ovog svijeta, koja čovjeka odvaja i udaljava od bavljenja onosvjetskim stvarima.”
Dakle, ono što je važno s tačke gledišta svetog teksta, odnosno Kur’ana časnog, jeste kretanje prema savršenstvu, što uvijek treba biti dijelom čovjekovih briga.
Naravno, u ukrašavanju i čišćenju duše prolazi se kroz različite metode.
Allame Tabatabai je o ovom pitanju govorio u sklopu važnih i opširnih rasprava.
Izvor: “Etički stavovi Allame Tabatabaija”, s perzijskog preveo Ertan Basarik, fondacija “Mulla Sadra” u BiH, Sarajevo 2018.