Oslanjanje na Boga plod je spoznaje Boga i vjerovanja u Njegovo znanje, moć i milost. Budući da vjerovanje u Boga ima svoje razine, isto tako i oslanjanje ima razine.
Čovjek koji nema čvrsto vjerovanje u Božije znanje, moć i dobrohotnost, ako vidi vanjske činioce potrebne za stizanje do cilja, on će se poslužiti njima, zaboravljajući da ti činioci nemaju apsolutno nikakvog učinka i da ga – ukoliko to Allah ne bude htio – ne mogu dovesti do njegovog cilja. Isti ovi ljudi, kada vide da ovi činioci nisu dostupni, okreću se Bogu, tražeći pomoć od Njega.
Ovakvi pojedinci, kada nemaju dovoljno jakog poticaja za postizanje određenog cilja, umjesto korištenja vanjskih uzroka hvataju se za ljubav i milost Božiju.
Naprimjer, kada je riječ o Budućem svijetu, takvi ljudi – zato što ne vjeruju u onosvjetsku nagradu i kaznu – ne trude se da se izbave od kazne i zasluže nagradu, nego srce vežu za Božiju milost i dobrotu, a ni to, naravno, nije zbog iskrenog vjerovanja, već zbog lijenosti.
Međutim, oni koji su uvjereni u Božije znanje, moć i milost, oni se oslanjaju na Boga.
Ako im je ta uvjerenost očvrsnula i srcem su uvidjeli da Allah ima takve atribute, te se u svojim djelima oslanjaju na Njega, oni su i zadovoljni učincima svojih djelovanja.
U predajama je ukazano na to da oslanjanje na Boga ima razine. U jednoj predaji sedmi Imam, Musa ibn Džafer, a.s., objašnjava jednu razinu oslanjanja.
Naime, kada su ga upitali u vezi sa kur’anskim ajetom: onome koji se na Allaha oslanja On je dovoljan, rekao je:
“Oslanjanje na Allaha ima stepene. Jedan od njih je da se oslanjaš na Allaha u svim svojim poslovima, pa da budeš zadovoljan šta god da učini s tobom, znajući da ti On neće uskratiti dobro ni koristi, i znajući da je to Njegova naredba. Pa osloni se na Allaha prepuštajući mu to i uzdaj se u Njega u tome i u svemu drugom.”
U knjizi Četrdeset hadisa Imam Homeini ovu predaju objašnjava na gnostički način.
Izvor: “Temelji Islamske etike”, s perzijskog preveo Ertan Basarik, fondacija “Mulla Sadra” u BiH, Sarajevo 2016.