Priredila: hfz. Aida Kadrija
Abdurezak Hivzi Bjelavac (Mostar, 1886. – Zagreb, 1972.) bosanskohercegovački je književnik, publicist, prevoditelj i novinar. Iako dugo vremena nepravedno zapostavljan, njegova vrijednost kao književnika je neupitna.
Rođen u Mostaru, rastao je uz plahovitu Neretvu koja je u njemu budila nesavladivi nemir prožet željama, žudnjama i sentimentalnim razmišljanjima koja će kasnije zaokupljati srca i duše junaka njegovih djela.
U Mostaru završava trgovačku školu, a potom školovanje nastavlja u Galata-saraju u Carigradu. Tu ga stiže vijest o smrti oca koji mu je pružao oslonac u njegovom napredovanju. Ostavši bez ove potpore te obuzet brigom za majku i znatno mlađeg brata, Bjelevac je bio primoran zarađivati na brojne načine.
Radio je kao urednik časopisa ”Novi vijek”, bio dopisnik ”Večernje pošte”, prevoditelj, pa potom i direktor Islamske štamparije u Sarajevu. Pored ovih radio je i poslove nesvojstvene jednom književniku pa je bio poreski činovnik, fabrikant papirnih vreća, revizor nabavljačke zadruge….
Radio je kao knjigovođa i činovnik u mnogim mjestima u Bosni i Hercegovini. Početkom 1930-tih seli se u Beograd gdje radi u Presbirou. Bjelevac je neko vrijeme bio i ataše za kulturu i štampu u Ankari, što je, svakako, bilo zanimanje koje ga je donekle zadovoljavalo, a koje je dobio zahvaljujući svom poznavanju francuskog i turskog jezika.
Penzionisan je 1937. godine, a od 1941. godine pa do smrti živi u Zagrebu, gdje dolazi nakon što je protjeran iz Beograda kao Hrvat islamske vjere. Preko Društva hrvatskih književnika 1952. godine dobiva penziju.
Bjelevac svakako spada među vrlo plodne bosanske i bošnjačke književnike, o čemu svjedoči zavidan broj njegovih romana i pripovjedaka. Pored toga, sarađivao je sa svim važnijim jugoslavenskim novinama između dva svjetska rata, te uređivao časopise „Novi vijek“ i „Behar“. Nakon sloma NDH biva progonjen od novih vlasti i više ne objavljuje, već povremeno prevodi turske pjesnike.
Njegove pripovijetke, drame i romani govore o životu bosanskohercegovačkih muslimana, u kojima se prikazuje svijet tradicije koji lagano iščezava u sudaru sa zapadnjačkom civilizacijom.
Njegov najbolji roman je „Minka“ (1917) koji je ponukao čitateljstvo da ga nazove bosanskim Pierom Lottijem. Od drugih djela su: „Sličice i profili“, „Pod drugim suncem“, „Aprilske kiše“, „Ana Zolotti“, „Na kraju“, „Iščahureni leptiri“, „Melika“, „Zidanje srećnog doma“, „Muhammed, a.s.“, „Istanbul“, „Carica Ahzer“.
Abdurezak Hifzi Bjelevac umro je u dubokoj starosti, krajem febrauara 1975. godine, u Zagrebu. Tiho, gotovo nezapaženo, ispraćen je na bolji svijet.
Ovom prilikom donosimo vam jedan od njegovih radova objavljen u Beharu, listu za pouku i zabavu, godina II, Sarajevo, 1901/2., str. 134 – 135.
Sve, sve, al’ zanat!
Narodna pripovijetka
Ono ti u Bagdadu življaše jedan car. Jednog dana hodao on po gradu, gdje mu je bio taht, pa tako dođe pred kuću jednog siromaha i tu u kući vidi vrlo lijepu djevojku. Djevojka mu se odmah svidi, pa je zaišče od njezina oca. Otac, k'o siromah čovjek, za cara dat’ svoju kćer, nije šala, za što ne bi. Odmah pristane, ali djevojka neće. Kad je upitaše zašto neće, ona reče da joj car kaže kakav umije zanat, pa da će mu onda poć’. Otac joj rekne da caru ne treba zanata, jer je car, pa mu more bit’ bez tog’, ali ona neće drukčije. Kad car vidi da ne može drukčije, poče razmišljati kakav je zanat najlakši, koji bi najprije mog'o naučit’. Rekoše mu da najbrže more naučit’ hasure plesti. On se odmah prihvati toga i za nekoliko dana nauči taj zanat. Prvu hasuru oplete, pa je pošalje onoj djevojci na dar, a ona onda pristade i pođe mu. Ko car, mnogo se dana svadba provodila i činio pir.
Car je bio sretan i zadovoljan sa ženom, al’ opet što ga je onako napatila, smislio je da i on nju prvom prilikom za što god onako namuči. Brzo iza tog’ zatrebalo mu je poć’ na vojsku. Tu mu ispade prilika, pa on kad pođe na vojsku reče svojoj ženi:
„Dobro pazi što ću ti reći. Dok se ja povratim s vojske ako mi kobila ne oždrijebi ždrijebe k'o moj at, ako mi ti ne rodiš dijete, i evo ti ova čekmedža, u njoj su moje haljine pod pečatom, ako mi ih ne izvadiš, a da se pečat ne prelomi, posjeći ću te.“
To joj car reče, pa ode, a ona se odmah iza toga lati spreme. Opremi se što bolje more, obuče na se muške haljine, uze uza se sluge, al’ ne svoje, već druge, nove sluge, pa tako spremna krenu za carem na vojsku. Kad stiže cara, ona sa svojom družbom pade tu i blizu cara razape svoj čador.
Kad bi iza večere, ode ona caru u njegov čador na sijelo. Car je bezbeli nije mogao prepoznat, pa je na sijelu upita umije li se poigrati koje igre, a ona rekne da se umije poigrati „zarfa“. Onda zapovrgnu igru. Igrali su dugo, a sve je car nadigravao. Onda ona rekne caru da nema volje igrat’ bez oklade. Tada car pristade i oni se druge večeri oklade po njegov muhur. Ona nadigra cara i odnese mu muhur. Drugi put se oklade po ata, i ona opet odnese. Ona odnese muhur, pa u svom čadoru otvori onu čekmedžu, prelomi pečat, pa izvadi careve haljine, pa opet muhurlejše k'o što je i bilo. Ata careva te noći zatvori sa bedevijom. Treće večeri oklade se u robinju, a tada car nju nadigra. Onda ona ode u svoj čador, obuče se k'o robinja, pa dođe caru i noći kod njeg’.
Sjutri dan ona se opet obuče u muške haljine, pa opet s carem zametne igru i car povrati i svoj muhur i ata. Na to se car digne s vojskom i ode, a ona kući. Nesreća htjedne, pa dušmanin razbije svu carevu vojsku, a car jedva pobjegne sam u tuđu zemlju, pa tude pletući hasure živio i tako jedva dođe kući svojoj. Kad mu žena čuje da on dolazi, izađe pred njeg’, a iznese mu dijete, ata i na čekmedži haljine, a na njima pečat neprelomljen. Tada car udari na nju iftiru, a ona mu onda sve pripovijedi i on vidi da nije drugačije, pa i povjeruje.
Iza toga su dugo još živili, a car se uvijek sjećao svog boravka u tuđoj zemlji i kako je onda živio o svom zanatu, pa bi često rek'o:
„Sve, sve, al’ zanat je najpreči.“
Izvori biografskih podataka:
– Abdurezak Hifzi Bjelevac, http://bs.wikipedia.org/wiki/Abdurezak_Hivzi_Bjelavac
– Abdurezak Hifzi Bjelevac, http://hr.wikipedia.org/wiki/Abdurezak_Hivzi_Bjelevac
– Edib Muftić, Abdurezak Hifzi Bjelevac, zapostavljeni bošnjački književnik, http://diwan-magazine.com/abdurezak-hifzi-bjelevac-zapostavljeni-bosnjacki-knjizevnik