Autor: Selma Bećirović
Preporodnu bošnjačku književnost karakteriziralo je postepeno otvaranje specifične domaće kulture i književnosti Evropi i svijetu, uzrokovano društveno-političkim promjenama. Iako su pokušaji afirmacije pisane riječi i narodnog jezika, uz službeni turski, postojali od druge polovine 19. vijeka, tek nakon dolaska austro-ugarske vlasti i novog načina života, potreba za pismenim izrazom bošnjačkih stvaralaca biva naglašenija. Uz književne i političke časopise o kojima smo ranije pisali, javlja se plejada književnika koji utiru put bošnjačkoj književnosti. Većina pisaca u prvom periodu njeguje tradicionalne i folklorne motive uz još uvijek jak uticaj orijentalnih književnosti, dok se vremenom taj uticaj smanjuje, a u djelima pisaca s početka 20. vijeka počinju se javljati teme i motivi karakteristični za evropsku književnost. U periodu između dva svjetska rata taj uticaj evropske književnosti se najviše prepoznaje i iz književnih djela iščezavaju sentimentalni romantičarski motivi, a zamjenjuje ih socijalna, egzistencijalna i psihološka tematika.
Među prvim piscima koji su svoje stvaralaštvo okrenuli ka evropskim strujama bio je i Abdurezak Hivzi Bjelevac, još jedan daroviti Hercegovac, koji je ostao zapamćen po svojim romanima Minka, Melika i Pod drugim suncem. Bjelevac je rođen u Mostaru 1886. godine. Pohađao je Galatasarajski licej u Istanbulu i Akademiju za finansijsku struku u Gracu. Radio je kao poreski činovnik, novinar, izdavač i urednik Novog vijeka. Bio je dopisnik Večernje pošte, tvorničar papirnih vrećica, direktor Islamske štamparije u Sarajevu, referent za film i turizam u Kraljevini SHS. Također je radio i kao reporter u Pres-birou te kao ataše za štampu i kulturu u Ankari. Potkraj života radi kao revizor u Nabavljačkoj zadruzi u Zagrebu i kao prevodilac sa turskog jezika. Od 1952. godine je penzioniran i živi u Zagrebu do 1972. godine, kada je umro.
Njegov književni rad karakterizira proza u kojoj se daje etički profil glavnih likova, njihova potraga za pravdom i konačna sudbina. Kasnije, u njegovim romanima pojavljuju kao dominantni ženski likovi, a u prvi plan se stavlja njihov položaj u društvu, naročito u odnosu na muškarce. Afirmacija ženskih prava u Bjelevčevim djelima naišla je na žestoku reakciju konzervativnog društva, pa je autor zbog svog romana Minka morao odgovarati i pred sudom. Pitanje ženske emancipacije, kojim se Bjelevac u to vrijeme bavio, doživljavalo se kao bunt protiv vjere i tradicije. Poznati su njegovi romani Pod drugim suncem, Ana Zolotti, Logotetides, Melika, Zidanje sretnog doma.
Alija Isaković u svom Biserju prenosi Bjelevčeve riječi o sebi i svome stvaranju:
„…Da moj otac poživje, ja bih sigurno ostao u Istanbulu gdje bih svršio Galatasarajski licej i bio profesor francuskog jezika negdje u Anatoliji. Moj bi život tekao ravnom crtom i ne bi ga prilike tako izlomile i iskrivudale. Moj otac umrije prerano i ja sam se povratio u svoj rodni kraj i zauvijek zatvorio vrata Galatasarajskog liceja… Neki prijatelji moga oca pomogli su mi i ja sam stupio u državnu službu. I bilo mi je, reći ću, dobro, sve dok nisam počeo pisati neke pjesmice i ‘Sličice i profile’. Gledao sam u Carigradu iseljenike iz Bosne i Hercegovine. Gledao sam nejednakost žene, napose muslimanke, stisnute u zakone koji nisu bili zakoni, proučavao sam njihov život, tražio razloge toj nejednakosti i toj strašnoj vjerskoj stezi… Čak i moja žena, učiteljica i književnica, morala se tome pokoravati. Tada su nastali moji romani: ‘Pod drugim suncem’, ‘Minka’, ‘Logotetides’ i ‘Melika’. Tu sam stavio na kocku svoju popularnost, svoje ime, svoju egzistenciju i vlastitu ženu. Ja sam počeo protiv masa ogorčenu borbu, a svaka borba protiv kompaktne mase, protiv javnog uvjerenja, ocijenjena je kao borba protiv vjere…“
Na prvi pogled obični ljubavni romani koje piše Abdurezak Hivzi Bjelevac, ustvari premještaju radnju romana iz tradicionalne bošnjačke kasabe u neki evropski ambijent parkova, aleja, ljetnikovaca. Uz primarnu priču o životu glavnih junaka prepliću se priče o propadanju starog bošnjačkog plemstva i aristokracije te formiranju građanskog društva u kojem i žena ima svoju aktivnu ulogu. Cilj žene nije više udati se i imati sretnu porodicu, nego još ostvariti i svoje intelektualne ambicije i mogućnosti. Žena traži svoju ulogu u društvu i od prefinjene dame, oko koje igra krug udvarača, ona postaje intelektualka koja nastoji ostvariti svoje potencijale. Možda je javnost više od težnje za emancipacijom žene zaboljelo to što se Bjelevac upušta u kritiku porodičnog života, dajući mogućnost ženi da bira svog životnog pratioca, da se razvodi i ponovo udaje, što je za patrijarhalno društvo tog vremena bilo nečuveno.
Kritičari su u Bjelevčevoj književnosti prepoznali melanholično-simbolični doživljaj života i životna otuđenja. U njegovim djelima osjeća se jak uticaj savremene turske književnosti, a sa današnje vremenske distance, čitajući ove romane, imate utisak da gledate neku od popularnih turskih serija. Iako je Abdurezak Hivzi Bjelevac stvarao u burno vrijeme Prvog svjetskog rata, u vrijeme egzistencijalnih i psiholoških kriza, u njegovim djelima ipak vlada neka sentimentalna, romantičarska atmosfera, u kojoj glavni likovi imaju vremena i mogućnosti za svoja preispitivanja i samoprocjene. Iza njega ostalo je i dosta neobjavljenih rukopisa.
Iako je i ovaj značajni književnik svoje posljednje godine proveo zaboravljen i zapostavljen od društva i kulturne javnosti, danas se barem njegovom djelu obraća pažnja kroz nastavne programe u srednjim školama, a u Sarajevu njegovo ime nosi i jedna ulica