Dvore gradi Sulejman ćehaja:
Od almera i od albabera,
Od elmasa i mavi piruza,
Od jakuta i od zumurluta,
Duvar diže, dukatim’ ga niže,
Tahte teže u zlato okiva,
Ekserima glave pozlaćuje,
Rafe kiti drobnijem biserom,
Basamake sa zlatom pokiva,
A pendžere od srme saljeva.
Sulejmanu majka besjedila:
„Ja moj sine, Sulejman ćehaja,
Kad si take načinio dvore,
Bog ti dao lijepu djevojku –
K'o mladicu Ali-begovicu!“
„Mila majko, zar je tako l'jepa?“
„Suljo sine, ljepša bit’ ne more!
Dva joj bena među obrvama,
A četiri među solufima;
Dva joj đula s dvije strane lica,
A na bradi dilberska jamica;
Odrasla je k'o tanka Latinka,
A nazićli k'o mlada Đurđinka.“
Sulejman je bolno uzdisao
Čekajući kad će noćca doći.
Kad se noćca na zemlju spustila,
Ode Suljo Ali-bega dvoru,
Pa se penje na demir-pendžere.
Beg Ali-beg na šilti sjeđaše,
Vjernu ljubu na krilu držaše,
Po njedrima ogre joj krojaše,
Po gr'ocu biserli đerdane;
Jedna diza bješe prekinuta.
Otale se Suljo povratio,
Pa on ode svom bijelu dvoru.
Kad je sutra danak osvanuo,
Eto Sulje u novu čaršiju,
Pa se hvali među jaranima:
„Ko bi rek'o da je ‘nako l'jepa
Gospojica Ali-begovica!“
Pitali ga mlađahni jarani:
Okle znade, da im pravo kaže.
Suljo im je ‘vako besjedio:
„Sinoć sam je na krilu držao,
Brojio joj ogre po njedrima,
Po gr'ocu biserli đerdane;
Jedna joj je diza prekinuta,
Ja sam joj je zubom prekinuo.“
Sve to sluša beže Ali-beže,
Od jada ga zaboljela glava;
Steže glavu srmali mahramom,
Pa on ide svom bijelu dvoru.
Susrete ga na avliji ljuba,
Da mu skine ćurak sa ramena.
Beg j’ od sebe rukom otiskuje:
„Bjež’ od mene, moja nevjernice,
Vodi roblje, što si ga dovela,
Nosi blago, što si ga don'jela!“
Ljuba misli s njom se šali bego,
Al’ u bega šale ne bijaše.
On izađe na bijelu kulu,
Pa otvara sahtijan sepete,
Pa joj broji potpuno vjenčanje:
Trist’ izbroji, trista se zabroji
Gledajući ljubi u benove,
Jer je ljuba begu vrlo draga.
Kad joj blago izasu u krilo,
Vidje ljuba, da to nije šala.
Kupi blaga što je i don'jela,
Vodi roblje, što je i dovela,
Pa se diže u pohode majci,
Kad je bila poljem zelenijim,
Susrete je Sulejman ćehaja,
Pa je svrati svom bijelu dvoru,
I vjenča je sebi za ljubovcu.
Kad je čuo beže Ali-beže,
Kako ga je Suljo prevario,
Da mu ljube nije ni vidio,
A kamo l’ joj lice obljubio,
Puče srce u junaku živu,
I umrije žalosna mu majka.
Izvor: Behar, list za pouku i zabavu, god. I, br. 1, Štamparija Riste J. Savića i druga, Sarajevo, 1. maj 1900, str. 37-38.