Autor: hfz. Mahmud Traljić
Svršenici Šerijatske sudačke škole (1887–1937) u Sarajevu odlazili su u najvećem broju u zvanje šerijatskih sudaca (kadija), manji broj nastavio je studije pravnih nauka u Zagrebu ili Debrecinu (Mađarska), dok je neznatan broj, njih oko trideset, otišlo direktno u prosvjetnu službu u svojstvu vjeroučitelja-profesora na srednjim školama, profesora arapskog jezika na gimnazijama ili muderrisa na našim medresama.
Jedan od onih, koji su otišli u prosvjetnu službu, bio je i Ali-ef. Kadić, profesor arapskog jezika, zatim član Ulema-medžlisa i zaslužan pisac i prevodilac s arapskog i turskog jezika.
Ali-ef. rođen je u Kulen Vakufu 15. novembra 1868. godine. Kako je rano ostao bez roditelja, odrastao je u Bihaću, odakle mu je bila majka rodom. Tu je, poslije osnovnog obrazovanja počeo pohađati medresu. Muderris mu je bio hafiz Sulejman-ef. Šarac, koji je u to vrijeme u Bihaću bio muderris i muftija. Na nagovor svoga muderrisa, Ali-ef. je 1888. godine došao u Sarajevo i upisao se na Šerijatsku sudačku školu. Završio ju je s odličnim uspjehom školske 1892–1893. godine. Iste godine je (od 15. IX) postavljen arhivarom kod Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu, gdje ostaje dvije godine. 20. septembra 1895. godine postavljen je namjesnim učiteljem arapskog jezika na Velikoj gimnaziji u Mostaru. U međuvremenu se Ali-ef. spremao za polaganje državnog ispita za zvanje profesora arapskog jezika. Ispit je položio u Beču pred univerzitetskim profesorima dr. D. H. Müllerom i Vatroslavom Jagićem 20. oktobra 1899. godine. Da bi mogao uspješno položiti ovaj ispit naučio je i njemački jezik.
8. januara 1900. godine Ali-ef. imenovan je učiteljem arapskog jezika, a 26. aprila 1905. imenovan je profesorom. Sljedeće godine je premješten na Veliku gimnaziju u Sarajevu, gdje ostaje do 4. septembra 1920. godine kada je rješenjem Ministarstva vjera u Beogradu imenovan za člana Ulema-medžlisa u Sarajevu. To mu je bilo priznanje za njegov dotadašnji rad i time se posredno priznalo, da je smatran jednim od najistaknutijih članova Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Kao član Ulema-medžlisa ostao je sve do smrti, 15. aprila 1928. godine.
Predajući arapski jezik uvidio je da bez prikladna udžbenika nema ni pravog uspjeha u učenju ovog jezika. Zato je u zajednici s hafizom Ali-ef. Bulićem, nastavnikom arapskog jezika, također na gimnaziji u Mostaru, napisao gramatiku i vježbanicu arapskog jezika. Sastavio je i jedan priručnik za učenje arapskog jezika (Izbor iz arapskog pjesništva). A kad je konačno sazrela ideja da se udžbenici vjeronauke u srednjim školama pišu i izdaju na bosanskom jeziku, Ali-ef. je napisao takva dva udžbenika, i to za akaid (dogmatiku) i ahlak (nauku o ćudoređu). Tako je Ali-ef. Kadiću pripala čast da prokrči put i u izradi potrebnih udžbenika za vjeronauku u srednjim školama i učenju arapskog jezika u njima na našem jeziku.
Ali-ef. Kadića možemo ubrojiti i među prve saradnike prvog muslimanskog porodičnog lista Behar (1900–1910). On se javlja već u broju 19 prvog godišta (1900–1901) s veoma interesantnim radom „Kakav je narod arapski“ (brojevi 19–23). U II godištu istog časopisa (1901–1902) izlazio mu je drugi rad „Glavni događaji iz islamske prošlosti“ (brojevi 4, 6, 7, 9, 10, 15–21). U VII godištu Behara (1906–1907) štampan mu je rad „Prigodom otvaranja sabora u Perziji“ (brojevi 22 i 23), a u VIII godištu (1907–1908) članak „Nekoliko arapskih opažanja o prirodi“ (brojevi 2 i 3).
S arapskog jezika Kadić je preveo djelo Muhammeda Ferida Vedždija Primjena islama na osnove kulture i štampao u Beharu (god. V, 1904–1905, brojevi 1–24). Također je preveo s turskog jezika članak „Ferman sultana Selima III o plovidbi broda l'Onorato Bocchese“, koji je štampan u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, god. VI/1894, str. 783–784.
Iako je Ali-ef. bio prvi koji je na bosanskom jeziku napisao udžbenike za vjeronauku u srednjim školama, oni su redovno upotrebljavani dok se vjeronauka u tim školama predavala kao obavezan predmet. To uveliko pokazuje njihovu vrijednost i praktičnost. Isti je slučaj i s njegovom Gramatikom arapskog jezika. I poslije pojave Gramtike arapskog jezika, što su je napisali dr. Š. Sikirić, M. Pašić i M. Handžić, Kadićeva je gramatika i dalje upotrebljavana kao veoma praktična.
Od Kadićevih radova posebno su štampani sljedeći:
1. Gramatika i vježbanica arapskog jezika. Sastavili: A. Kadić i H. A. Bulić. Sarajevo i Mostar. Vlastita naklada pisca, 1907, strana VII + 1 + 159 + 1.
Na drugoj strani pri dnu je navedeno da su strane 1–88 štampane u Zemaljskoj štampariji, a strane I–VII i 89–160 u Islamskoj dioničkoj štampariji u Sarajevu.
2. Izbor iz arapskog pjesništva. Sastavio, rječnik i tumač dodao A. Kadić, profesor sarajevske gimnazije. Naklada Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu. Sarajevo, 1913, strana 132 + 50 + 86 + 4.
Autor je u izbor uključio pjesme nekoliko pjesnika iz predislamskog perioda da završi pjesmom Šerefuddina el-Busirije (Kasidetu-l-Burda). U tumaču je dao objašnjenja za sva teža i kompliciranija mjesta iz uvrštenih pjesama u svoj izbor.
3. Rječnik preštampan iz knjige: Izbor iz arapskog pjesništva. Sastavio A. Kadić. Sarajevo. Naklada pisca, 1913, strana 132.
4. Glavni događaji iz islamske prošlosti. Napisao: A. Kadić, prof. sarajevske gimnazije. Tisak i naklada Prve muslimanske nakladne knjižare i štamparije (Muhamed Bekir Kalajdžić) u Mostaru, 1915, strana 89 + 1.
Knjiga je podijeljena na kratak predgovor i pet odjeljaka: I – Do svršetka vladanja četverice prvih halifa; II – Emevije – halife; III – Abbasije – halife; IV – Poslije mongolskog osvajanja Bagdada 656–1258; V – Španjolska i sjeverna Afrika.
5. Muhammed Ferid Vedždi, Primjena islama na osnove kulture. S arapskog preveo: A. Kadić, profesor sarajevske gimnazije. Tisak i naklada: Prva muslimanska nakladna knjižara i štamparija (Muhamed Bekir Kalajdžić) u Mostaru, 1915, strana 169 + 5.
6. Kakav je narod arapski. Napisao: A. Kadić, profesor sarajevske gimnazije. Tisak i naklada: Prva muslimanska nakladna knjižara i štamparija (Muhamed Bekir Kalajdžić) u Mostaru, 1914, stana 46 + 2.
7. Akaid i ahlak ili o islamskoj vjeri i ćudorednosti za niži stupanj srednjih i sličnih zavoda. Sastavio: A. Kadić, Sarajevo, Islamska dionička štamparija (tiskara), 1923, strana 37 + 3. (latinicom)
Drugo izdanje ovog udžbenika izašlo je iz štampe 1935. godine. Izdanje je bez ikakvih promjena u odnosu na prvo izdanje. Štampano je ćirilicom. Na naslovnoj strani, pored redovnih podataka, nalazi se i sljedeći tekst: „Ovaj udžbenik islamske vjeronauke za četvrti razred srednjih i sličnih škola, usvojio je Ulema-medžlis u Sarajevu rješenjem broj 188 od 13. februara 1932. godine, a odobrilo Ministarstvo prosvjete rješenjem broj 19098 od 17. jula 1934. godine.“
Treće izdanje je izišlo iz štampe 1939. godine bez ikakvih izmjena. Štampano je, također, ćirilicom. Na njemu je naznačen izdavač: „Izdanje Muslimanske knjižare h. Ahmed Kujundžić, Sarajevo“.
Kao četvrto izdanje Akaida i ahlaka može se smatrati izdanje štampano arapskim pismom (arebica), a na bosanskom jeziku. Godina izdanja nije poznata, a izdavač je, po svoj prilici, Muslimanska knjižara h. Ahmeda Kujundžića u Sarajevu. Izdanje ima 56 strana. Ne razlikuje se po sadržaju ništa od latiničnog i ćirilićnih izdanja, samo ima kao dodatak arapski tekst dove, što u drugim izdanjima nema.
8. Risalei-ahlak ili Kratka nauka o ćudorednosti; A. Kadić, Sarajevo, Islamska dionička štamparija (tiskara), 1925, strana 61 + 3.
Na unutarnjoj strani drugog zaštitnog lista ima sljedeća napomena:
„Ulema-medžlis za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu. Broj 23/925.
Na osnovu zaključka usvojenog na 2. sjednici ovoga ureda održanoj 5. januara 1925. ova se Kratka nauka o ćudorednosti uvađa kao nastavna knjiga za niži stupanj srednjih i sličnih škola, te svih reformiranih medresa u Bosni i Hercegovini.
U Sarajevu, dne 10. januara 1925. Reisu-l-ulema: Džemaluddin Čaušević.“
Drugo izdanje Risalei-ahlaka izašlo je iz štampe 1928. godine. Tekst je identičan onom iz prvog izdanja. Jedino je kod imena autora naznačeno da je već umro (merhum). Izdavač je drugog izdanja H. Ahmed Kujundžić. Knjiga je štampana u štampariji „Bosanska pošta“. Oba izdanja su štampana latinicom. I na ovom, drugom izdanju ima klauzula da je knjigu odobrio Ulema-medžlis u Sarajevu.
I kao što je u životu Ali-ef. bio povučen, odan samo knjizi, tako mu je i smrt prošla skoro nezapaženo. Jedino je sarajevski Jugoslovenski list u broju od 17. aprila 1928. zabilježio njegovu smrt (str. 4, rubrika Gradska hronika). Ni Novi behar ni Gajret, kao muslimanski listovi koji su tada izlazili, nisu zabilježili smrt ovog zaslužnog muslimanskog intelektualca i pisca.
(Prvi put objavljeno u: Glasnik VIS-a, XLIII, 1980, br. 2, str. 151–154.)
Izvor: hfz. Mahmud Traljić, Istaknuti Bošnjaci, El-Kalem, Sarajevo, 1998, str. 126–132.