Autor: dr. Mehmed Mešić
Nauka nam otkriva da svijet u kome živimo nije jedini, da osim njega postoji još jedan nevidljivi drugi svijet. Taj drugi svijet je mikrokosmos. To je nevidljivi svijet koji možemo vidjeti samo uz pomoć mikroskopa. Radi se o svijetu atoma, elementarnih i subatomskih čestica, molekula i mikroorganizama. To otkriće je uzdrmalo predstavu ljudi o našem materijalnom svijetu.
Sada smo konačno shvatili da smo griješili kada smo govorili da ne vjerujemo u ono što ne vidimo, a da vjerujemo samo u ono što vidimo. Shvatili smo da može postojati i ono što ne vidimo. Uz to, nauka je otkrila da ono što vidimo nikada, u stvarnosti, nije onako kako ga vidimo. To što mi vidimo u stvarnosti uvijek izgleda drugačije. Zaključak je da su naša čula nepouzdana i da pomoću njih ne možemo spoznati datu stvarnost.
Ubrzanim razvojem nauke i tehničkih sredstava otkriva se da postoji još jedan nevidljivi kosmos, a to je matematički kosmos. Taj treći, nevidljivi kosmos, otkriven je uz pomoć matematike i sistema koji se temelje na matematičkim zakonitostima. Radi se o sljedećem: kada česticama u prirodi odredimo odgovarajuću numeričku vrijednost, otkrit ćemo da postoji vrhunski savršen matematički red i sklad u međusobnom povezivanju tih čestica. Ustvari, otkrit ćemo da je Uzvišeni Allah, dž.š., te čestice povezao koristeći Svoje programske i druge matematičke zakonitosti, odnosno da ih je povezao s mjerom. Pitamo se: kako otkriti taj matematički kosmos?
Da bismo otkrili taj nevidljivi svijet trebamo ga posmatrati „očima“ matematike. Upitat ćemo se: šta bi matematika vidjela kada bi imala oči i kada bi posmatrala svijet u kojem mi živimo? Zamislit ćemo da možemo razgovarati sa matematikom. Kada to zamislimo, reći ćemo matematici da pogleda u to i to Božje djelo i da nam „kaže“ šta vidi. Matematika će nam odmah dati odgovore na sva ta pitanja. Čim dobijemo te odgovore, odmah ćemo saznati kako konkretno izgleda matematički kosmos. Dakle, kada se matematički izračuna, vidi se da su tablice kreirane u znaku relacije par-nepar. Prva perioda ima dva hemijska elementa, a to je par elemenata; druga i treća perioda predstavljaju par perioda sa po osam elemenata. Četvrta i peta predstavljaju par perioda sa po osamnaest elemenata. Šesta i sedma prestavljaju par perioda sa po 32 elementa itd. Odmah zaključujemo da je relacija par-nepar jedan od izraza za mjeru u stvaranju tog Božjeg djela. Mi, vjernici, dobro znamo da je stvaranje u parovima jedna od Božjih zakonitosti u stvaranju našeg materijalnog svijeta u kome živimo.
Nastanak svijeta univerzuma po Kur'anu
Postavlja se pitanje: da li je svemir nastao ovakav kakav je sad, ili je odjednom, ili je Bog stvorio elemente iz kojih je dugotrajnim razvojem kroz milione, ili čak milijarde godina došlo do današnjeg stanja? Nauka je tek početkom dvadesetog vijeka otkrila da se svemir konstantno širi. Sve je nastalo od prve materije koja je gusta i ne može se definisati. Od nje je, poslije „Velikog praska“, nastao kosmos, tj. galaksije.
Kur’an nam o tom slučaju eksplicitno kazuje:
Zar ne vide nevjernici da su nebesa i Zemlja činili jednu masu i da smo ih mi razlučili, i sve što je živo izveli smo iz vode? Pa zar oni ne vjeruju?
Jedan od najznačajnijih učenjaka, fizičara i astronoma današnjice Stiven Hoking, nazvan drugim Njutnom, kaže: „Prilikom Velikog praska, kojim je stvorena materija, i ne samo to, već i mjesto i vrijeme, tim mudrim praskom upravljao je Bog, jer da nije tako bilo svemir bi se raspao, i to da se kretao samo jednim djelićem sekunde brže.“
U prethodno navedenom su upotrijebljene dvije riječi koje ujedno označavaju dva presudna stanja u procesu stvaranja i preobražaja kroz koje je prošao kosmos. Glagol retk u jezičkom značenju riječi označava objedinjenost, zajedništvo. To je ujedno i prva faza u procesu stvaranja kosmosa. Riječ fetk je ravno prasku, razjedinjavanju, što je druga faza u procesu stvaranja kosmosa.
Iz ovog ajeta se može izvesti jasan zaključak da je Svemogući Bog najprije stvorio određene elemente koji su činili jednu haotičnu masu koja je u kasnijem razvoju poprimila i određene oblike. Nebesa su u početku bila u plinovitom stanju, kako se to vidi jasno iz ovog ajeta:
Zatim je svoju moć okrenuo prema nebu koje je bilo dim, pa je rekao njemu i Zemlji: „Dođite milom ili silom!“, a oni rekoše: „Dolazimo pokoravajući se.“
Prema tome, postupnost u stvaranju, odnosno, razvoju svijeta je jedna od kur’anskih istina koja se u cjelosti poklapa sa shvatanjem današnje nauke o postanku i razvoju svemira. Ima dosta ajeta koji govore da je svijet u svom razvoju prošao kroz duge vremenske periode.
Vaš Gospodar je Allah koji je stvorio nebesa i Zemlju za šest dana.
U Kur’anu se, kako smo vidjeli, govori o danima, a ne o dugim vremenskim periodima, pa se postavlja pitanje: na osnovu čega se ovi dani mogu smatrati dugim vremenskim razdobljima? To nam objašnjavaju drugi ajeti, iz kojih vidimo da Božji dani nisu dani kako ih mi ljudi računamo.
I oni te požuruju s kaznom (da im dođe kazna), a Allah neće iznevjeriti Svoje obećenje. Zaista je jedan dan kod tvoga Gospoda kao hiljadu godina kako ih vi brojite.
Meleki i Duh penju se Njemu u jednom danu čije je trajanje pedeset hiljada godina (na Zemlji).
Prema tome, jasno je da riječ „dan“ ne znači ovdje obični naš dan, već se radi o dugim vremenskim periodima. Kako proizilazi iz ovih ajeta, riječ „dan“ kod Boga je, prema našem računanju, vrlo dug vremenski razmak, pa je onda potpuno jasno da šest dana stvaranja znači šest dugih, vrlo dugih vremenskih perioda u stvaranju svijeta.
Kako Kur’an gleda na stvaranje čovjeka?
Vidjeli smo, po Kur’anu, svaka živa stvar je stvorena iz vode. Za čovjeka je to naročito naglašeno u sljedećim ajetima:
I On je Onaj koji je stvorio čovjeka iz vode, pa je zatim među ljudima uspostavio krvno srodstvo i srodstvo po ženidbi.
To je rečeno i za sve životinje u ajetu: Allah je stvorio sve životinje od vode; neke od njih gmižu na svom trbuhu, neke idu na dvije noge, a neke na četiri. Allah stvara šta On hoće i, zaista, On ima moć nad svim stvarima.
Po kur’anskim ajetima, čovjek je stvoren od zemlje: On vas je stvorio od zemlje; zatim je odredio rok (vrijeme vašeg života) i On zna vrijeme Sudnjega dana, pa vi opet sumnjate.
Moderni islamski teolozi, kao što su na primjer egipatski učenjaci šejh Muhammed Rida i Abbas Mahmud El-Akkad, smatraju da učenje islama ne proturječi teoriji evolucije i da ideja razvoja nije u suprotnosti sa islamskim vjerovanjem i učenjem. Istina, jedan od savremenih islamskih teologa, nedavno preselio na Ahiret (rahmetullahi teala alejhi), šejh Mahmud Šeltut, bivši rektor El-Azhara, odlučno stoji na protivnom stanovištu i odbacuje teoriju evolucije. Po njegovom shvatanju, za ovo nema nikakva dokaza, jer ova teorija nema nikakvog oslonca u ljudskom zapažanju i iskustvu. Osim toga šejh Šeltut smatra da je ova teorija protivna samom slovu Kur'ana, odnosno, ajetima da je čovjek stvoren od zemlje, kao i drugim ajetima u ovom smislu.
Stvaranje svijeta i čovjeka u njemu je veličanstveno djelo Božje sa određenom svrhom i smislom. U Kur’anu se čovjeku daje izuzetno značajno mjesto među svim živim bićima, ako ne i glavno. Čovjek ima ulogu namjesnika na Zemlji, povjerenika koji treba pozitivno i stvaralački djelovati na Zemlji i, putem božanskog duha koji je u njemu, otkrivati zakone svemira, te djelovati u skladu sa njima, izučavati, proučavati, studirati, filozofirati, ali sve u granicama dozvoljenog, zahvaljujući na taj način Mudrom Gospodaru na svim blagodatima i spoznaji koju nam je darovao.
Neka je zahvala Gospodaru svjetova i kosmosa!
Izvor: fis.edu.rs