Anatomija jedinstvenog rječnika islamske arhitekture
Anatomija jedinstvenog rječnika islamske arhitekture

Anatomija jedinstvenog rječnika islamske arhitekture

Autor: prof. dr. Džemil Bektović


Kada se imaju u vidu brojna arhitektonska djela i široka geografska dispozicija objekata u islamskome svijetu prvi utisak je da postoji raznolikost arhitektonskih formi i ekspresija. To bi možda u krajnjoj konsekvenci i bilo tako da nije one snage islamskog viđenja umjetničkih formi koje sublimiraju sve te klimatsko-geografske specifike i različite kulturalne background-e islamskih naroda.

Varijacije su brojne u islamskoj arhitekturi, ali premise su uvijek ostajale iste. U sklopu generalizacije bazičnih formi koji su se pojavljivali u islamskoj arhitekturi zapažaju se određeni trendovi koji postaju matrica, a metodologija utvrđivanja tih obrazaca se bazira na analizu porijekla arhitektonskih spomenika i proučavanje transformacije starih predislamskih tipova zdanja. U tom kontekstu, i na taj način, može se reducirati bazična lista generičkih formi kao i principi prostorne organizacije.

Najprije trebaju se razlučiti sami principi prostorne organizacije. Prvično pitanje koje se treba postaviti u razmatranje je princip orijentacije u prostoru izražen u kosmičkoj orijentaciji Kabe i u prostornom podešavanju džamija, kao najreprezentativniji egzemplar, prema Meki. Arhitektonska sprava za ovu namjenu su mihrabi.

Drugi princip je introverzija, karakteristična za dvorište i centralno kupolno planiranje. Razmatranje oko uloge dvorišta reflektira se u kapijama i portikoima, važnim dijelovima “pozitivnog prostora” koji učestvuju u implementaciji dizajnerskog načelnog stava.

Kupolna forma osvjetljava treći princip centraliteta i simetričnosti. Kupola normalno snabdijeva specijalni sakralni prostor. U jugoistočnoj Aziji i u nekim drugim dijelovima svijeta sakralni prostor se često postavlja u formi piramidalnog krova sa drvenim kosim gredama. Bez obzira na sve, ideja centraliteta ostaje konstantna.

U pregledu mnogih arhitektonskih zdanja, prvenstveno kroz prizmu džamijskog dizajna, primjećuju se definitivni obrazci, kao na primjer, arapska kultura što se prostire od arabijskog poluotoka, Sjeverne Afrike i Španije se pretežno naslanja na hipostilnu džamiju sa ravnim krovom ili ravni krov sa kupolnim naglaskom. U istočnom i zapadnom dijelu Afrike ravni hipostilni tip izgleda da je predominantan, iako velika dinamičnost dizajna, koja bi mogla u vremenu pratiti ovaj trend, je evidentna. Indijski subkontinent (uključujući Pakistan i Bangladeš) predstavlja jedinstven kulturni identitet, iako su regionalne varijacije prilično utjecajne u dizajnu džamija. Džamije u Iranu, centralnoj Aziji i Avganistanu pokazuju veoma slične tipske karakteristike. Predominantne su četiri – ivanjske varijacije i oni se strogo podupiru na konceptu chahar taq. Turska je također jedna od ovih homogenih područja gdje se razvio plan centralne kupole u okvirima sopstvenih regionalni granica i bazično pripada jednoj regionalnoj zoni.

Na kraju, sve ovo pokazuje da se arhitektura, u okvirima islamske umjetnosti, izdvojila i da uživa poseban tretman. Neosporan je fakt da je najveća energija u islamu potrošena u profilaciji arhitektonske produkcije koja bi na pravi način reprezentirala samu esenciju i srž islamske doktrine, ali i kako bi se stvorili vizuelni simboli prepoznatljivosti islamskog svjetonazora.

 

Izvor: Islamska misao, godišnjak Fakulteta za islamske studije u Novom Pazaru, broj 6, Fakultet za islamske studije, Novi Pazar, 2012, str. 100-101.