Bile u jednom razredu Petica, Četvorka i Trojka. U istom tom razredu živjele su i Dvojka i Jedinica.
Jednom Dvojka reče Jedinici: „Mnogo je uobražena ova Petica. Zamišlja da je ona starija i veća od svih nas. A kad bismo se ti i ja udružile sa Trojkom, bile bismo za čitavu jedinicu više od Petice. A pored toga nas je lakše i zaraditi. Ako kako bilo naučiš, dobit ćeš trojku. Ako slabo naučiš – dvojku. A ako uopće ne naučiš – jedinicu. Ne valja samo, što Trojka neće s nama u društvo.“
Dok su tako razgovarale Dvojka i Jedinica, Četvorka i Petica su pošle u školu. I Trojka je pošla s njima. Dvojka i Jedinica se uhvatiše za ruke i pođoše i one za njima.
Peticu i Četvorku su odmah pustili u razred; Trojka se provukla kroz pukotinu na vratima, a za njom i Dvojka i Jedinica.
Učiteljica je počela da diktira. Djeca pažljivo pišu slovo po slovo. A jedan đak, odlikaš, nije dobro čuo i napisao je drugu riječ. Trebalo je napisati: „Naša škola je bijela.“ A on je napisao: „Naša škola je bijeda.“
Učiteljica je pošla kroz razred da pregleda zadatke. Kad je pogledala u svesku, reče: „Pažljivije slušaj. Već si se na četvorku spustio.“
Obradova se Dvojka, pa šapuće Jedinici:
„Čuješ? Od Četvorke nije daleko do Trojke. Pa će i do nas dotjerati.“
„Dabogme“, reče Jedinica. „Gdje se malo pazi i trudi, tamo ćemo se uvijek moći i mi da uvučemo.“
I počele Dvojka i Jedinica da traže za sebe mjesta.
Prišunjaše se jednom dječaku, ali njemu ne možeš prići. Htjele su da se probiju do njegove sveske. Ali kud će tamo! Slova kao na paradi stoje: sve na jednu stranu gledaju, ravna, prava i uredna. Pogledaše se Dvojka i Jedinica, pa se povukoše.
Privukoše se drugome dječaku. A on jednu riječ uhvati, a druga mu pokraj uha proleti.
Jedinica reče Dvojki:
„Ovog dobro pazi. Ovaj trojkaš će uskoro biti dvojkaš.“
Priđoše trećem. A on kroz prozor gleda i broji vrane.
„Eto ti ga!“ reče Dvojka Jedinici. „On ni meni ne treba. Uzmi ga sebi.“
I uvukoše se Jedinica i Dvojka u sveske. Vidješe Četvorka i Petica da stvar stoji loše. Toga časa samo dva dječaka dobiše po četvorku, a peticu baš niko. „Šta da radimo? Istiskuju nas Dvojka i Jedinica.“
A Dvojka i Jedinica se raduju. Dvojka igra na obje noge, a Jedinica poskakuje na jednoj. Ali se nisu dugo radovale. Uzeše se djeca u pamet. Dogovoriše se da lijepo uče, da pažljivo slušaju i pišu brižljivo.
Poslije nekog vremena iz tog razreda su istjerali ne samo Dvojku i Jedinicu, nego i Trojku.
„Propale smo, sestrice Jedinice“, reče Dvojka. „Hajdemo u neki drugi razred gdje nas više vole. Valjda nas otuda neće izbaciti.“
Uzele su se za ruke i otišle. Kažu da je trojka našla sebi kutak iza peći. A Dvojku i Jedinicu otada nisu ni vidjeli. Izgubile su se kao da su u zemlju propale.
Izvor: Vesela sveska, god. LIX, br. 8, DD „Dječija i omladinska štampa“, Sarajevo, april/travanj 2011, str. 20.