Zbog glasa roditelja i kontakta s njima, djeca jako vole vrijeme pričanja priča i doživljavaju ih kao prigodu za intezivni prisni odnos s njima. Kada su nešto veći, u fantastičnim likovima pronalaze neke vidove stvarnog života, nauče razlikovati dobro od zla i prevladati prva razočaranja i poteškoće.
Priče imaju vrlo važnu ulogu u psihološkom razvoju djeteta jer na razini simbolike odražavaju probleme i situacije stvarnog života. Priče putem likova omogućavaju djetetu da jednostavnije i izravnije zamisli situacije, služeći se više maštom nego razumom.
Likovi su uvijek vrlo određeni. Dobar i loš se suočavaju i u glavi djeteta. Jaka karakterizacija likova priče pojednostavljuje razumijevanje, dok događaji u priči podsjećaju dijete na ono što mu se događa svakog dana.
Važnost bajke ne završava nakon što je pročitana. Poruka bajke donosi vrijednosti, norme ponašanja i pravila koja dijete uspijeva razumijeti tek nakon treće godine života.
Što žele poručiti?
Likovi bajke se mogu svesti na izrazito određene uloge poput:
Glavni lik je dobar junak koji mora prijeći dug put i svladati iskušenja kako bi osvojio nagradu (blago ili princezinu ruku). To je lik s kojim se dijete identificira.
Protivnik je loš, onaj koji sprječava glavni lik na sve načine jer želi nagradu i zavidan je na njegovim sposobnostima.
Pomagač je temeljna figura u bajkama, koja predstavlja osobu koja pomaže glavnom liku da svlada iskušenja. Pomagač često posjeduje čarobne moći.
I teme priča su često slične, poput:
– Put glavnog lika i peripetije koje treba svladati kako bi izbjegao zamke protivnika. Put je dvostruk – u svijetu pronalazi nove stvari, a unutar sebe prolazi put osobnog razvoja.
– Iskušenja koja treba svladati: ponekad se radi o domišljatim zagonetkama, ponekad o teškim i strašnim iskušenjima. U tim trenucima izbija hrabrost i očituje se osjećaj odgovornosti glavnog lika u rješavanju najneobičnijih situacija.
– Magija, snažna sila koja pomaže glavnom liku kada je u velikim nevoljama. Ima važnu ulogu jer je dokaz da su činjenice „prijatelji“ – niti jedna situacija nije bezizlazna i ponekad je dovoljno promijeniti kut gledanja kako bi se otkrila pozitivna strana.
– Nagrada, sreća, princezina ruka, fantastično blago ili povratak kući – priča uvijek ima sretni završetak.
Svakom njegova priča
1. Cvrčak i mrav: cvrčak pojede svu hranu umjesto da ju sačuva, i kada stigne zima nema što jesti.
– Za dijete koje želi sve i odmah, od poklona koje ne može dočekati, ljubavi roditelja koju ne želi dijeliti.
2. Pinokio: priča o lutku koji se nakon niz peripetija pretvara u „pravog“ dječaka, dobrog i odgovornog.
– Za razuzdano dijete. Ta priča predstavlja život djeteta u kojoj se nalaze opravdanja i za neke nestašluke. Kad ih nadiđe, dijete uspije narasti.
3. Tri praščića: iako su tri lika, veliki praščić utjelovljuje ulogu glavnog lika.
– Primjerena je djetetu koje ima mlađu braću ili sestre jer u odnosu s njima treba biti mudar brat koji im pomaže u svladavanju problema.
4. Palčić: manje dijete koje uspijeva usprkos starijoj braći pronaći vlastiti put i postupiti bolje od njih zahvaljujući svojoj domišljatosti i svom sitnom rastu.
– Priča je pogodna za dijete koje ima veće sestre i braću, ali i za dijete sitnog rasta.
5. Pipi Duga Čarapa: Pipi je prava snaga prirode, simpatična je i darežljiva, iako je mala, izvrsno se snalazi u svakoj situaciji.
– Priča je prikladna za sramežljivo dijete koje puno mašta.
Savjeti za čitanje
Nemojte ublažavati priče zbog straha da ne bi impresionirale dijete. Bolje je prekinuti priču i odgovoriti na njegova pitanja ako su mu potrebne potvrde i objašnjenja, posebice za one strašljive.
Glumite dok pričate i dajte likovima različite glasove, mijenjajte izraz i popratite to gestama. Na taj način bajka je zanosnija.
Poslušajte djetetove zahtjeve i pričajte mu njegove najdraže bajke, makar vam se činilo da stalno pričate istu. Tema priče koju traži možda ima veze s problemima s kojima se dijete suočava u toj fazi.
Potrebe se mijenjaju s uzrastom
Nakon šest mjeseci djeca vole fizičke vidove za vrijeme pričanja priče, koje povezuju s osobom koja priča. Oni su zadivljeni tonom glasa i maminim ili tatinim gestama. Najprikladnije slikovnice su na početku one koje nalikuju igrački, od materijala koji se pere i koji može odnijeti i u kadicu.
Nakon osam mjeseci dijete se zabavlja slušajući glazbu i zvukove. Tada mu se sviđaju slikovnice koje ispuštaju zvukove. Nazočnost odrasle osobe je jako važna.
Oko godine dana dijete počinje znatiželjnije listati slikovnicu koja dobiva značenje konkretnog predmeta. Tada slikovnica mora biti velika, ali i čvrsta.
S dvije godine dijete je spremno za jednostavnije priče. To je razdoblje u kojem se počinje poistovjećivati s likovima koji mu omogućavaju da se suoči s vlastitim strahovima.
Oko tri godine dijete počinje cijeniti tradicionalne bajke, one koje imaju poruku. Ono uz ostalo razvija osobni ukus i može se dogoditi da traži da mu pričate uvijek istu priču.
Vrijeme priče bi trebalo postati svakodnevni ritual. Idealno bi bilo rezervirati si određeno razdoblje tijekom dana kada se roditelji mogu osloboditi obaveza, a dijete je opušteno, npr. navečer prije odlaska na spavanje. Na taj način ako je dijete nešto veće, priča postaje odušak bijega od problema s kojima se suočilo tijekom dana. Za one manje, to vrijeme je prigoda za nježnosti i prisnost prije spavanja.
Čitanje naglas stvara duboku vezu između djeteta i onoga koji čita priču. Zato je važno da se roditelji izmjenjuju, svatko uspostavlja osobni odnos s djetetom, što je vrlo spontano i opuštajuće iskustvo kojim se postavljaju temelji za kasniji iskren razgovor.
Izvor: Bebe, mjesečnik za trudnice i roditelje, broj 128, Zagreb, prosinac 2002., str. 18-19.