Pristojnost i obzir prema drugima – reći ‘molim’ i ‘hvala’, ponuditi pomoć, ustupiti sjedalo starijem ili bolesnom, čekati na svoj red – izvanjski su znakovi da uvažavamo druge ljude i njihova prava. Sama naša djela mogu biti trivijalna, ali ono što ona kazuju o našoj brizi za druge, bili oni prijatelji ili neznanci, vrlo je važno. Bez općeprihvaćenog kodeksa ponašanja, život bi postao surov i neugodan pa ga zato roditelji trebaju prenijeti na svoju djecu.
Najbolji način da svoje dijete naučite lijepom ponašanju jest stalnim primjerom. Ako vidite da neka majka urla na svoje dijete: „Hej ti, dolazi ovamo!“ neće vas iznenaditi što se dijete ponaša nepristojno. Otac koji se gura na početak reda, povlačeći za sobom sina, vjerovatno će proizvesti dijete koje će druge gurati s puta kako bi najbolji kolač ugrabilo za sebe.
Ako se prema drugim ljudima, uključujući i svoje dijete, ponašate obzirno, neće trebati mnogo formalnog učenja ponašanja. Naravno, povremeno ćete morati potaknuti, podsjetiti i objasniti. Dijete započinje život kao samoživo stvorenjce i ne misli samo od sebe na druge ljude. Kako postaje starije i poistovjećuje se s vama, željet će oponašati vaš stil ponašanja i, ako ste vi obzirni prema drugima, i ono će biti.
Izvor: dr. Miriam Stoppard, Zdravlje za cijelu obitelj, Mozaik knjiga, Zagreb, 2007, str. 93.