Bogatstvo duše

Prenosi se da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Nije bogat onaj ko ima puno imetka, već je bogatstvo u duši.“[1]

Savjeti  i upute:

Postoje dvije vrste bogatstva. Prva je izložena prolaznošću, nestabilna je i nevječna, a ko traga za njom, postaje pohlepan. To je bogatstvo u imetku.

Druga vrsta se ustabili u duši i pusti svoje korijenje, tako da ju umiruje. To je bogatstvo duše i ono je istinsko bogatstvo koje posjeduju vjernici. Ono je uzrok njihove sreće na dunjaluku i ahiretu.

Ako pogledaš u mnoge kojima je Allah podario imetak, vidjet ćeš da žele još više i ulažu veliki napor u tom putu. Niko od njih nije zadovoljan onim što im je Allah podario, već se trude steći što više, škrtare i ne udjeljuju drugima. Oni svoj imetak sakupljaju i ne obraćaju pažnju da li je halal, već napadaju na druge kako bi stekli što više i zadovoljili svoju bezgraničnu pohlepu. Kako takve osobe mogu biti bogate kad smatraju da im nije dovoljno koliko imaju već hoće više?!

Međutim, duševno bogatstvo je korisno i posjeduju ga vjernici. Oni su bogati, svejedno ima li imetka mnogo ili malo, jer je imetak u ruci vjernika sredstvo, a ne cilj. Ako mu Allah podari mnogo imetka, on ga utroši u pokornosti Allahu, dž.š., i zahvali Mu se na toj blagodati. Ako, pak, bude siromašan, on se pomiri s time što mu je Allah podario, ne brine se i nikome ne zavidi niti tuguje za onim što nije stekao.

Ko je od ove dvojice bogatiji? Zar onaj koji se pati kako bi stekao što više, pa je zbog toga stalno napet i depresivan, ili onaj koji je zadovoljan onim što mu je Allah propisao i on Mu je za to zahvalan pa zbog toga ima berićet i Allahovo zadovoljstvo?

Zato je Allahov Poslanik, a.s., oporučio Ebu Hurejri, r.a.: „Budi zadovoljan onim što ti je Allah podario, bit ćeš najbogatiji čovjek.“[2]

Imam Ibn el-Dževzi, Allah mu se smilovao, veli: „Vidim uzroke briga i tuge i udaljavanje od Allaha, dž.š., i pohlepu za dunjalukom. Svaki put kad se propusti nešto od dunjaluku, tuguje se za tim gubitkom.

Međutim, onaj ko je spoznao Allaha, smiren je, jer je prihvatio sudbinu i ma šta mu bilo propisano, on je time zadovoljan. Onaj ko Ga nije spoznao živi u grču, jer on što želi postići na dunjaluku nikako da dobije. Zato je u stalnoj tuzi i brizi, a pored toga zapostavlja i ahiret.“[3]

Imam Ibn Hadžer el-Askelani veli: „Kada je duša zadovoljna, prestane biti pohlepna i zbog toga postaje čvrsta i uzvišena te zadobije čast i poštovanje više nego bogatstvo koje stekne čovjek niskih moralnih vrijednosti, što ga uvuče u razne neprilike i nelagodnosti zbog nevaljalog cilja i škrtosti. Čovjek siromašne duše nije zadovoljan onim pto mu je propisano i on, na bilo koji način, nastoji steći još više i ako to ne stekne, tuguje i žalosti se i samim time biva siromah i u imetku jer nije zadovoljan onim što ima.“[4]

Najljepše što možemo navesti jesu riječi imama Šafije, Allah mu se smilovao:

Častan je onaj koji je skroman

I koji nikome ne razotkrije svoje stanje

Skromnost mi je dala veliku čast

A koja je čast veća od skromnosti

Učini to svojim kapitalom

I nek ti to s takvalukom bude vrijednim tovarom.[5]

 

Zato, dragi brate, zadovolji se s onim što ti je Allah podario i zahvali Mu se na tome kako bi ti podario više. Prihvati ono što ti je Allah dodijelio bit ćeš najbogatiji čovjek.

 

Izvor: Enes Ahmed Kerzun, Biseri Vjerovjesnikovih uputa, priručnik za IV razred medrese, El-Kalem, 2012, str. 37-39.