Časni Poslanik, s.a.v.a., u nastojanju oko udaljavanja Ebu Zerra od samopokazivanja, kaže:
„O Ebu Zerre, boj se Allaha i ne prikazuj se ljudima kao da se bojiš Boga da bi te poštovali, dok u srcu razmišljaš o griješenju.“
Suština licemjerstva je u postupku da čovjek svoju vanjštinu pokazuje boljom od svoje nutrine i da ono što pokazuje bude suprotno od njegove unutrašnjosti.
Prema značenju termina koji se javljaju u predajama, samoisticanje (rija) se ubraja u prikriveno mnogoboštvo, a onaj ko sebe ističe naziva se mnogobošcem.
Jedna od velikih Božijih dobrota prema čovjeku je i Njegovo pokrivanje čovjekovih grijeha i mahana, tako da je jedno od poznatih imena Božijih – Onaj Koji pokriva grijehe (Settarul-‘ujub). Zaista, kada bi se ružnoće ljudi objelodanile i kada bi ljudi otkrili mahane jedni drugih, život im više ne bi bio podnošljiv. Stoga je pokrivanje grijeha od strane Boga velika blagodat, na kojoj je zahvaljivanje obavezno.
Ali, mir s njim, kaže:
„Kada biste otkrili tajne jedni drugih, ne biste jedni druge ukopavali.“[1]
Kao što Bog pokriva grjehe vjernika, tako i drugima ne dozvoljava da otkrivaju svoje grijehe. Niti On sam osramoćuje vjernike, niti dozvoljava da oni sami sebe osramoćuju. Prema tome, čovjek nema pravo svoje grijehe otkrivati drugima. U predaji se kaže da Bog ne dozvoljava vjerniku da sebe unizi. Naravno, nema većeg poniženja od činjenja grijeha i razvrata. Stoga, čim vjernik učini grijeh, Bog taj grijeh pokriva. Isto tako, ni njemu ne dozvoljava da ga otkrije i daje mu priliku da se pokaje.
Naravno, ovo nije jedan općenit zakon, jer nekada Uzvišeni Bog, na osnovu Svoje mudrosti i radi opominjanja pojedinaca, razotkriva neke njihove grijehe i otklanja zastore sa nekih njihovih tajni, ali, razotkrivanje tajni je sredstvo za njihov odgoj. Naime, nekada se dešava da koliko god čovjeka upozoravaju i plaše posljedicama njegovih loših djela, on se ne budi. U tom slučaju najbolji način za odgoj i buđenje takvog čovjeka je da ga malo osramote, da bi se stalo na put njegovoj moralnoj iskvarenosti. Dakako, ovo je stvar Kreacije i ona se tiče Boga i Njegovog upravljanja i niko drugi nema pravo, pod izgovorom odgoja, sramotiti druge.
Prema tome, prema islamskom viđenju, nikome nije dozvoljeno da uništava svoj ugled ili ugled drugih ljudi. Čuvanje i skrivanje svoje mahane i mahane drugih – dužnost je svih vjernika. Nekad je kazna za otkrivanje grijeha veća od samog grijeha i samorazotkrivanje grijeha ubraje se u jasne primjere širenja razvrata:
One koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine čeka teška kazna i na Ovom i na Onom svijetu; Allah sve zna, a vi ne znate.[2]
Nasuprot razotkrivanju grijeha, samoisticanje i lažno prikazivanje također su pokuđeni i neprihvatljivi postupci – nastojanje čovjeka da sebe prikazuje boljim nego što jest. Iako je grješnik i neposlušnik, čovjek sebe prikazuje jednim od bogobojaznih, od onih koji su vjernici, koji strahuju od Boga i koji se mole i šapuću s Bogom, da bi se ljudi prema njemu odnosili s poštovanjem.
Šeddad ibn Evs i Ubade ibn Samit prenose da je Poslanik, s.a.v.a., u pojašnjenju ajeta:
Ko žudi za susretom sa Gospodarom svojim, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, ne čini širk![3]
rekao sljedeće:
„Ko god bude klanjao da bi se pokazao, zaista je počinio širk, i ko god bude postio da bi se pokazao, zaista je počinio širk.“[4]
Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Putevi i staze dobra, Savjeti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Ebu Zerru, r.a., svezak 1, prijevod: Lutfi Akbaš, Fondacija „Mulla Sadra“ u BiH, Sarajevo, 2010, str. 216–218.