Bogobojaznost
Bogobojaznost

Bogobojaznost

Bogobojaznim smatramo onog čovjeka koji je slobodan od robovanja bilo kome ili bilo čemu drugom osim Svevišnjem Bogu. Takva osoba zaljubljena je u istinu i okrenuta samo njoj. Ona je potpuno slobodna, jer robuje jedino Istinitom, što je osnovni i neophodni uvjet vlastite slobode i nečinjenja nasilja i zla drugima. Pri svemu što čini i s čim se susreće prvenstveno razmišlja da li je to nešto čime je Bog zadovoljan ili ne.

Istinski bogobojazan čovjek može podnijeti svačije nezadovoljstvo i srdžbu osim Božije. Takvu osobu ne može se zaplašiti prijetnjama i pritiscima, navesti je na grijeh niti je navesti da poklekne pred strastima. Kur'an bogobojaznost smatra jedinim mjerilom čovjekove vrijednosti: Najdraži od vas Bogu su oni koji su najbogobojazniji. Bogobojazan čovjek u potpunosti vlada sobom i kroz bogobojaznost stalno unaprijeđuje vlastitu ličnost.

Brojni su kur'anski ajeti i predaje koje govore o svojstvima i znacima bogobojaznih. Kao primjer navest ćemo samo dio hazreti  Alijevog govora koji srećemo u Nehdžu-l-belagi, a koji se tiče bogobojaznoasti, odnosno predstavlja opis bogobojaznih:

„Tako su oni koji su svjesni Boga na svijetu ovome dostojni nositelji vrednota. Govor je njihov ispravan, odijevanje njihovo skromno, a hod njihov krotak. Poglede svoje obaraju pred onim što im je Allah  zabranio. Uši  svoje zadržavaju na onom znanju koje je korisno za  njih. Ostaju u iskušenjima onakvi kakvi ostaju i u udobnostima. Da nema roka koji im je određen, duše u tijelima njihovim ne bi ostale čak ni za treptaj oka u žudnji svojoj za nagradom i strahovanju svome od kazne. Stvoritelj je velik u srcima njihovim, tako da je sve drugo osim Njega neznatno u očima njihovim…

…Uvijek sebe kore i strahuju za djela svoja. Kada se o nekom od njih kazuje pohvalno, on se boji onoga što se o njemu kazuje, pa govori: ‘Znam se bolje od drugih, a moj me Gospodar zna bolje od mene. Bože moj, ne postupaj sa mnom prema onome što oni govore i učini me  boljim nego što oni misle o meni i oprosti mi ono što oni ne znaju.’

Osobitost svakoga od njih u tome je da ti vidiš u njega snagu u vjerovanju, odlučnost s blagošću, vjeru s uvjerenošću, žudnju u znanju, znanje u strpljivosti, umjerenost u obilju, poniznost u slušanju, pristojnost u siromaštvu, strpljivost u nevolji, traženje u dozvoljenom, marljivost u upućenosti i sustezanje od pohlepe. On poduzima djela dobra i strepi… Ako strast njegova odbija da prihvati ono što ne voli, on ne prihvaća zahtjev njezin da joj udovolji u onome što ona voli…

…Od njega se očekuje samo dobro, i od njega se ne treba bojati zla. Čak ako bi se zatekao među onima koji su zaboravni, ubrajao bi se među one koji se sjećaju. Ako je među onima koji se sjećaju, ne ubraja se među one koji su zaboravni. Oprašta onome koji je bio nepravedan prema njemu. Daje onome ko njemu uskraćuje. Obilazi onog koji njega ne obilazi…

…Dostojanstven je tokom nevolja, strpljiv u nedaćama, zahvalan u udobnosti. Ne čini nepravdu nad onima koje ne voli i ne čini grijeh radi onoga kojeg voli. Prihvaća istinu prije nego što mu je donesen dokaz. Ne upropašćuje ono što mu je dato na čuvanje i ne zaboravlja ono čime se opominje. Druge ne naziva imenima pogrdnim. Ne nanosi štetu susjedu. Ne raduje se nesreći tuđoj. Ne sudjeluje u krivom i ne napušta pravo…“

 

Izvor: M. Behešti, M. J. Bahonar, A. Golzade, Smjerokazi islama, prijevod: N. Hodžić i M. Kodrić, Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 2002, str. 145-147.