Autor: Selma Bećirović
Kultura je cjelokupno društveno naslijeđe koje čine naučeni obrasci mišljenja, osjećanja i djelovanja neke grupe, zajednice ili društva i izrazi tih obrazaca u materijalnim objektima. Komponente kulture jednog naroda su simboli, jezik, vrijednosti, norme i rituali. U okviru jedne kulture vremenom se formira tradicija. Ona predstavlja usmenu predaju znanja, vještina, običaja i načina ponašanja jednog naroda koji su uvjetovani historijskim, religijskim i geografskim faktorima. Tradicija je u tom smislu kulturno nasljeđe koje se prenosi usmenim putem s generacije na generaciju. Kultura i tradicija se jednom riječju nazivaju folklorom. U ovom radu mi ćemo se posvetiti bošnjačkoj tradiciji i književnosti koja je iz nje proistekla.
O našoj narodnoj (usmenoj) književnosti i tradiciji mnogo se govorilo, a interes za njeno sakupljanje i bilježenje postoji od druge polovine 18. stoljeća, gdje se kao prvi zapisivač narodne književnosti pojavljuje italijanski putopisac Alberto Fortis koji je 1774. godine zapisao Hasanaginicu, očaran njenom ljepotom i melanholičnošću. U tom vremenu nastaje i Sarajevski ljetopis Mula Mustafe Bašeskije u kojem također možemo pronaći zabilježene nekolike narodne pjesme. Po dolasku austro-ugarske vlasti u Bosnu i Hercegovinu intenzivira se interes za ovdašnju kulturu i tradiciju, pa se uz osnivanje kulturnoumjetničkih društava, radi i na sakupljanju narodne književnosti. Poznati folkloristi iz tog vremena su Kosta Herman, Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Safvet-beg Bašagić, Osman Đikić i Ludvik Kuba.
Korpusi sakupljenih djela narodne književnosti zanimali su mnoge lingviste i književne teoretičare, a među značajnije možemo izdvojiti Matiju Murka, Aliju Nametka, Đenanu Buturović i Muniba Maglajlića. Također, mnogi pisci naše, ali i svjetskih književnosti svoja djela su pisali inspirirani našom sevdalinkom, baladom, pa i epskim pjesmama.
Osim po porijeklu, narodna književnost nosi ovaj pridjev narodni i po tome što odražava misli, težnje, osjećanja, strahove i boli jednog naroda. Zapisivači ovih djela evidentirali su da se u narodnoj književnosti pjesme dijele na „ženske“ i „muške“. Ženske pjesme pjevale su uglavnom žene i to su najčešće lirske narodne pjesme od kojih je najpoznatija sevdalinka i uspavanka. Muške bi se pjevale uz gusle na sijelima za dugih zimskih noći i zabavljale slušaoce. Čak je bilo posebno zanimanje guslara pjevača kojega bi imućnije porodice unajmljivale da im u određenom periodu zabavlja goste svojom pjesmom.
Kao i autorsku književnost, i narodnu književnost možemo podijeliti na liriku i epiku, a prisutne su i prelazne, epsko-lirske forme u koje spada balada i romansa.
Po formi se ova književnost može podijeliti na poeziju i prozu. U poeziju bi spadale narodne epske junačke pjesme, lirske pjesme različite tematike, te već spomenute epsko-lirske pjesme.
U narodnu prozu ubrajamo bajke, legende, narodne priče, narodne pripovijetke i novele, narodne basne, anegdote, poslovice, izreke, zagonetke i pitalice. One su sadržajno raznolike i potiču sa različitih područja naše zemlje. Nekih od ovih priča sigurno se svi sjećamo iz ranog djetinjstva, kada bi nam nana ili majka pred spavanje pričale nešto što i same pamte iz najranijeg doba svoga života.
Narodnu književnost uglavnom karakteriziraju narodni jezik pun arhaičnih riječi i dijalektizama, potom jednostavnost izraza, bez nekih stilskih i formalnih ograničenja. Kao formalno ograničenje bi se jedino mogao smatrati epski deseterac u epskoj i lirski deseterac u lirskoj narodnoj pjesmi, odnosno karakteristična dužina stiha od deset slogova sa cezurom. Kada su u pitanju stilska sredstva, najzastupljenija je metafora i alegorija, gradacija i hiperbola, kao i personifikacija.
U prošlom vijeku je interes za narodnu književnost, naročito lirsku, bio vrlo izražen. Danas je taj interes mnogo slabiji nego nekada, jer se i kultura življenja u mnogome promijenila. Ipak, nasreću, postoje ljudi koji shvataju važnost vlastite tradicije u očuvanju identiteta i oni se trude svojim talentom i sposobnošću otrgnuti od zaborava bogato narodno nasljeđe bošnjačke usmene književnosti. U narednom broju pozabavit ćemo se pojedinačnim oblicima ovog našeg blaga koje obuhvata cijeli ljudski život „od bešike do motike“.
Izvor: magazin Ašk, broj 9, Dobra knjiga, Sarajevo, juni 2015, str. 32-33