وَإِذَا سَأَلَكَ عِبَادِي عَنِّي فَإِنِّي قَرِيبٌ ۖ أُجِيبُ دَعْوَةَ الدَّاعِ إِذَا دَعَانِ ۖ فَلْيَسْتَجِيبُوا لِي وَلْيُؤْمِنُوا بِي لَعَلَّهُمْ يَرْشُدُونَ
A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu. (Kur'an, II:186)
Mesnevija, III džilt
Neki čovjek je jedne noći Boga dozivao
sve dok mu usne ne postadoše slatke od spominjanja Njegova.
„Hej, ti brbljavče jedan!“, reče mu šejtan.
„Gdje li je odgovor na sve tvoje povike: ‚Tu sam‘?
Nijedan ti odgovor s prijestolja ne stiže.
Dokle ćeš Bogu tako ustrajno slati pozive?“
Slomljena srca, čovjek se opruži i legne da spava,
a u snu ugleda Hidra posred bujnog zelenila.
„Što si posustao od molitve Bogu?“, zapita ga Hidr.
„Što si se pokajao radi pobožnih zazivanja?“
„Zato što do mene ne dopire odgovor: ‚Tu sam’“, uzvrati mu čovjek.
„Zato sam se pobojao da sam odbijen sa Vrata milosti.“
„Tvoj uzvik: ‚O Bože!’, to je Moj odaziv: ‚Tu sam!’”, prenese mu Hidr Božije riječi,
„a tvoje molbe, patnje i gorljivost, Moj su glasnik tebi.
Sva tvoja stremljenja i napori da Me dosegneš,
bijahu Moje čari da te Sebi namamim.
Tvoj strah i ljubav su omča Mojoj milosti: na svaki tvoj povik:
‚Moj Gospodaru!‘, Ja uzvraćam mnogo puta: ‚Tu sam, evo Me!’“
Izvor: Karim Zamani, Sharh-e jame‘ Mathnavi-e ma’anavi, (s perzijskog prevela Azra Abadžić-Navaey), Entesharat Ettela’at, Tehran, 1381, dzemat-oberhausen.de